Novinarka Ivana Paradžiković svaki slobodni trenutak koristi da zagrebački asfalt zamijeni prirodom. Za čas sprema kofere i kreće u avanture koje će doživotno pamtiti. Gotovo pa nema planine u Hrvatskoj čiji vrh nije osvojila, a njezine ambicije i ljubav prema nestvarnim vidicima, krajolicima i krajevima, guraju i preko granice. Njezino zadnje putovanje, ono na Island, za nju ima posebno značenje. Što se krije iza islandske avanture, otkrila je za Net.hr.
Poznato je da ste velika zaljubljenica u prirodu, pa je nekako Island bio i logičan odabir. Je li ideja za to putovanje došla preko noći ili već dugo maštate o toj skandinavskoj zemlji? Koliko ste dugo bili na Islandu?
Mislila sam da sam spontano odlučila, a onda me prijateljica podsjetila na davno zaboravljenu zelju. Naime, sin i ja, u stanu na Svetom Duhu, dok je on još bio mali, imali smo kasicu prasicu i u nju bismo uvijek stavljali novac koji bismo dobili recikliranjem boca, učila sam ga tome odmalena; a svrha kasice, naime i skupljanja novca bio je put na Island! Posve sam to smetnula s uma, davno je bilo, sigurno prije 10 godina, ali mi je baš znakovita poruka kako sve u životu sjedne na svoje mjesto, samo treba biti strpljiv. Dogodilo se slobodnih tjedan dana i nisam mnogo premišljala, kupila sam kartu i za par dana otputovala! Sveukupno sam bila sedam dana, s putovanjem, ali šest na Islandu. Premalo u svakom slučaju! Kamo sreće da je bilo još par dana, ali nije bilo opcije. Znači, ili 7 ili nikako! Jasno što sam izabrala.
Kako inače odabirete lokacije na koje putujete? Je li bilo slučajeva da se u nekoliko minuta s nekim dogovorite za putovanje i odete? Ili ste tip koji planira mjesecima unaprijed?
Nema nekog posebnog pravila. Idem tamo gdje me srce vuče. Na Islandu sam jako željela vidjeti kitove. Kao mala sam sanjala jedan od najljepših snova ikad, da plivam s kitom; otrcano možda, ali ja sam si to ispunila! Zatim, obožavam pustinje jer mi je profesorica zemljopisa kao klinki u sedmom razredu osnovne poklonila plastificirani pijesak iz Sahare; u to vrijeme, mala siromašna izbjeglica se zbog tog dara osjećala poput milijunaša! On mi je bio nešto za što sam se čvrsto primila. Nada da ću jednog dana moći posjetiti pustinju; to je postala definicija uspjeha :) U posljednjih sam par godina bila i u pustinji Wadi Rum u Jordanu, White Sandsu u New Mexicu i u Big Red Sharjahu u Dubaiju! Nisam toga bila ni svjesna dok mi niste postavili ovo pitanje, pa ja si ostvarujem snove iz djetinjstva! Nikad ne planiram mjesecima unaprijed. Uglavnom je to vrlo impulzivno, u zadnji čas. Da pristupim pametnije, bilo bi mnogo povoljnije, a ne kupovanje karata u zadnji čas, ali takva sam, s tim sam se pomirila.
Na Island ste putovali s prijateljicom Vanjom. Je li ovo prvi put da zajedno putujete? Putovanja znaju biti stresna, posvađate li se nekada?
Prijateljica Vanja, odnosno Vanjica! Pa da je poznajete, jasno bi Vam bilo koliko je to smiješno pitanje. Vanjica da se naljuti? Čovjek da se s njom posvađa? To je nemoguće! Ona je jedno radosno, neiskvareno, lepršavo, vedro stvorenje! Čak i mene uspije oraspoložiti jer, kako ja sve moram držati pod kontrolom, ta putovanja su isplanirana do zadnjeg detalja, iako su dogovorena u zadnji čas. Ponekad zbog toga imam osjećaj da će mi mozak eksplodirati od količine informacija koje u jednom trenutku procesiram, ali zato imam Vanjicu koja se ničime ne zamara i ne opterećuje; njen moto je kako ćemo - lako ćemo i sve joj je avantura! Dobra smo zato kombinacija. Spojio nas je projekt koji je bio zapravo fijasko, a donio mi je toliko dobrih prijatelja, evo sad već 10-ak godina!
Što Vas je najviše fasciniralo na Islandu? Što Vas je fasciniralo osim prirode? Kakvi su ljudi Islanđani? Jesu li pristupačni? Kakav život žive, po Vašem mišljenju? Možete li zamisliti da se preselite na Island?
Priroda! Kitovi! Osjećaj koji mi je najsnažniji jest kako tamo priroda kroji zakone, a kako joj se ljudi mogu samo prilagođavati! Ne mogu je ukrotiti, podčiniti, već oni živjeti uz nju s poštovanjem, možda čak strahopoštovanjem! Par dana kako sam se vratila je erumpirao vulkan. Oni s tim žive. Naučili su. Svjesni rizika. S druge strane, gledam snimke turista koji su pohrlili na Island zbog erupcije, kao da je to nekakav show-program. Snimaju lavu, trče po zabranjenim zonama kako bi imali što bolji snimak, selfie sliku; i dođe mi tuga, strašno mi je to bešćutno i nehumano. Fascinantan prirodan fenomen jest, ali ljudima koji su raseljeni s poluotoka, iz ribarskog sela Grindavika to je promijenilo živote, progutalo domove. Zamislite da turisti hrle slikati se s vatrom dok guta kuće po našoj obali. Nakaradno, zar ne? A potpuno isto.
Jeste li se kući vratili s nekim suvenirom? Što inače kupujete na destinacijama na koje odlazite?
Donijela sam malo lave, da podijelim prijateljima, kao sto je meni moja profesorica Vlatka Dam poklonila pijesak iz Sahare. Ne volim inače suvenire i ne kupujem ih, to mi je tako isforsirano i bezveze kupovati na silu. Ali, volim kupiti nešto praktično što koristim i što me zauvijek poslije sjeća na to mjesto. S Islanda sam donijela planinarske hlače, brenda North 66, koje sam već nosila u avanturu i zaradile su poderotinu!
Kakva je hrana na Islandu? Što Vam je bilo najfinije? Rekli ste da je alkohol preskup, znači li to da niste ni jednom nazdravile tijekom boravka na Islandu? Po čemu se Island razlikuje od ostalih destinacija na kojima ste bili?
Od hrane sam probala juhu od jastoga koja je bila najukusnija juha koju sam ikad u životu jela, ali ja to imam običaj reći uvijek kada mi je lijepo i kada uživam; meni hrana tada doista ima najbolji okus ikad. Probala sam njihov hot-dog, poznato je da je Island jedina zemlja na zapadu koja nema McDonalds! Jela u Reykjaviku fish&chips u nekom bistrou na cesti samo kako bih mogla promatrati ljude! I da, probala i sendvič od dimljene ovčetine. I to je to. Ostatak sam vremena jela kašu i noodle koje sam nosila sa sobom :) Jednostavno nisam tip koji voli gubiti vrijeme u restoranima kad toliko toga treba vidjeti i doživjeti. Hrana mi je posve bila sporedna! Alkohol je jako skup. Kupila sam six-pack nekog lokalnog piva na aerodromu. 5 ih je ostalo u frižideru u kombiju. Jednostavno, nije bilo vremena za to, a kako sam vozila, nije mi padalo na pamet piti. Island se razlikuje po nevjerojatnim prirodnim ljepotama: glečeri, gejziri, kanjoni, vodopadi, termalni bazeni, kitovi, tupici - ptice klaunovi… Čudesna, čudesna zemlja!
Koja je Vaša sljedeća destinacija?
Destinacija nakon Islanda je već odrađena i tek to je bila prava avantura! S dvije prijateljice iz planinarskog društva Velebit uputila sam se prehodati Velebit! S ruksacima prepunima hrane i opreme za sedam dana krenule smo na putovanje života. Mnogi koji su nas sretali su nas gledali pokušavajući definirati jesmo li lude ili pak odvažne! U svakom slučaju, odradile smo ga, VPP, Velebitski planinarski put. Oko 110 km s 30 kg na leđima, šest dana! Mislim da je tek ovo planinarenje moja inicijacija u taj svijet; sve do sada su bili izleti, ovo je bio test: fizički, ali i psihički, emocionalni. Bilo je zahtjevno, ali koliko radosti sam putem doživjela, pa to je neprocjenjivo! Kada prepričavam ljudima o čudesima koja su nam se putem događala, cijelo se vrijeme ježim i smijem istovremeno! Život je dragocjen. Shvatiš to kad ga za dlaku izgubiš, kada se vratiš na tvorničke postavke, kada si žedan, gladan i kada si s prirodom jedno. Jedva čekam i te zgode pokazati avanturistima koje sam skupila na svom Instagram profilu!
