Da, zbog komercijalnosti. Sličnog odjeka i obola kakav su kantautorstvom davale Joan Baez svom desetljeću, Joni Mitchell, Patti Smith i Carole King svojem, Carly Simon i Tracy Chapman svojem.
Isključivo zbog multimilijunskog odjeka i klanjanja njenom Jagged Little Pill, djelu koje će zbog efektnog spoja snažne lirike, ne bježanja od seciranja žensko - muških odnosa, uloga pratećih instrumentalista (među kojima ste mogli uočiti i Flea iz Peppersa), povremenom produkcijski pažljivo snimljenom vriskanju distorzije na gitarama, ali napose odličnim singlovima, biti jednim od stožera tih nečijih davnih 90-ih. Post grunge je trebao neku nježniju varijantu. Mlada Kanađanka je servirana u savršeno razumljivoj mjeri kombiniranja spoja alternativno i komercijalno. Uz djelomičnu iznimku sljednika Supposed Former Infatuation Junkie Alanis je priča o dalekosežnim posljedicama jednog albuma i gubljenju u tragovima svih naknadnih dobronamjernih studijskih pokušaja održavanja introspekcije jedne emotivne riot girlice. Dosega tolikog da se na nekom tamo zabačenom Balkanu jedna notorna Severina uz Tutića zaželjela tog role modela kroz Moja stvar period. Premda ona nikad nije imala svoju stvar, za razliku od originala.
Zasigurno stoje prigovori u povremenu pretencioznost njenog stiha. Može nervirati povremeno podvriskivanje pri interpretaciji. Možda je zbilja više trebala reći pišući eseje umjesto pokušavati uklopiti iste u zadane četiri minute pop forme. Možda se trebala nakon Jagged Litlle Pilla nastaviti razračunavati s bivšima i okolinom na manje ambiciozan način. Možda je zastranila gubeći osjećaj za onaj fini, pametni pop zbog kojeg je trebala biti prilagođenom verzijom Patti Smith pop formata. Ali Alanis Morissette osim moćnog mezosoprana ima emotivnu snagu pjesama, uvjerljivost istih.
Naravno, vrlo selektivno. Na novom albumu taj se moment događa u singlu Guardian, potajnim javljanjima na drugoj polutki albuma (Numb, Havoc, Win and Win, Receive), dok za ostatak materijala vrijedi ona o utapljanju u prosječnosti.
