Muse je moguće ne voljeti, ali nemoguće ne cijeniti

Kad glazbeno pretjerivanje postane trademarkom nečijeg rada dobijete otisak Matta Bellamyja.

14.11.2012.
19:29
VOYO logo

Simfonični i operetski rock zasigurno je silan izazov skladateljima za dokazivanja kako mogu varati tu nemoćnu trominutnu pop formu, ali ponekad skliznu na teren masturbiranja pa slušateljima umjesto ugode nešto drugi iscuri kroz ušesa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Britanci ga vole, ostatak svijeta klima shvaćajući kako se radi o neosporno talentiranim muzičarima, međutim nikako otkriti gdje je tu nešto osobno, nešto samo njihovo, nešto zbog čega prepun Wembley i poluprazan Dom sportova budu dva oprečna svijeta pri zagrljaju Museovih muza.

Dirigiranje Matta Bellamyja i prepoznavanje korijena njihova operiranja ne dotiču Thoma Yorkea i Freddiea Mercuryja samo u načinu pjevanja i širokopojasnim grandioznim overturama ili tehnički besprijekornim nastupima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Međutim, područje emocija, gdje bi ljudi trebali biti istovremeno jedno krvavi, ali istinski različiti pod kožom od svojih uzora, njima je znalo postati problemom.

Poslije izlaska iz medijske izbe i Radiohead sjene s Origin Of Symetry i komercijalnog dokazivanja albumom Absolution, zatim zakucavanjem apokaliptičkih vizija konkretiziranih jasnim pop grooveom u Black Holes And Revelations, Muse su samo rasli prema grandomaniji, da bi novim albumom razvalili do krajnjih granica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Elektro ritmovi preko klavira, melodija, pop ritmike, zaigravanja, zezanja s formom, strukturiranja baš kako bi razvlačili najpoznatiji pop klasičari u potezu od Amadeusa do njegova oponenta Salierija.

U povlaci 21. stoljeća malo je reći kako se na Museovom novom albumu itekako osjeća utjecaj trenutno najvrućljeg energičnog producenta Skrillexa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sve je to taj neki izmaštani drugi zakon. Mjesto za lagane forme poput Explorers ili Save Me ustupaju skoro pa heavy koračnici Liquid State, početna otvaranja albuma pak su apsolutno pop formatiranje (Supermacy, Madness, Panic Station, Survival, Follow Me) dok se u krajnost klasike odlazi pri samom kraju kada epski korali mijenjaju pop formu u dva dijela naslovne pjesme i kada dub step preuzima stvar u svoje pitcheve. Muse je moguće ne voljeti, ali nemoguće ne cijeniti.

Po inerciji, sve je manje razloga zauzimati obrambeni stav prema ovoliko solidnim albumima i ambicijama, a ako je do ostvarenja glasine sredinom svibnja osim Depeche Mode neki bi otvoreni zagrebački prostor ili Arena trebala gostiti i Muse. Ovaj puta s nešto većom posjetom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ocjena: 8/10

Toma
Otok iskušenja
Senorita 89
Versailles
hABAZIN VS. mAGYAR
default_cta
Brak na prvu
Hell's kitchen
Trumbo
Ljubavna zamka
Vlakovi
default_cta
Pevačica
Obiteljske tajne
Brak na prvu Australija
Cijena strasti
VOYO logo