Pokušalo se doskočiti problemima inercije glasačkog tijela i raznih organizacijskih omaški koje su dodjelu nacionalne diskografske nagrade Porin pretvarali tek u TV emisiju u sklopu Zabavnog programa HRT-a
I kao takav je ima svoja pravila, očekivanja, dosege, limite. Dignitet domaćeg Grammyja kako ga je pokojni Vrdoljak krstio i dalje je neupitan, dočim je njegova svrha i efekt za debatu. Porin je prošlih godina otkrio i PR. Valja pohvaliti što su shvatili kako samodopadnost i tutorstvo HTV-a nisu dovoljni za reklamiranje značaja nagrade, nespretnosti i apsolutne potrebe unutar skučene nacionalne glazbene scene. Ako je ciljem pokloniti se kolegama i provesti tri dana na moru uz druženja, tada je svrha neupitna. Međutim, u situaciji drastičnog komercijalnog pada naplate 'nosača zvuka', aka CD-a, bez adekvatnih legalnih internetskih download rješenja, Porin ispada odličnom PR feštom za nominante i pobjednike, prilika za prime time nastup na HTV 1 u noći dodjele, pa uz časne iznimke, brzo suočavanje kako taj stakleni kipić ima prvenstveno vrijednost egu nagrađenih. Jer prodaje albuma neće značajno porasti, pozivi na svirke neće omogućiti nagrađenima drastično povećanje koncerata ili 'gaža' već o kojem se miljeu scene radi. U izgledu je da će većina najprestižnijih nagrada za diskografska i srodna dostignuća biti podijeljena među trojkom oko kvalitete čijih albuma su konsenzusom klimnuli i kritika i publika.
Glazbena branša od 721 glasača najviše su donirali raspolovljene Majke kao prateći band frontmana Gorana Bareta, živuće legendarne žrtve i istinskog survivora domaće glazbene scene. Njihove Teške boje izborile su deset nominacija, uključujući one za pjesmu i album godine.
Jednu manje broje TBF (osam za album Pistaccio Metallic i jednu za The Best Of Nostalgično-Fantastično). Treći najveći je Massimo i njegov album Dodirni me slučajno s 8 nominacija.
Dokle se pri prva dva spomenuta može prigovarati određenim manirizmima i ponavljanjima oprobanih formula uspjeha kao prepoznatljivog stila, ali im se ne može odricati kvaliteta, Massimov prekremani i preproducirani pop rock daje za pravo povlačiti pitanje sistema glasanja, vječite boljke glomaznih i nedovoljno personaliziranih glasačkih mašina.
Naime, kao i svih godina do sada vidljivo je glasanje po popularnosti, imenima ili drugim glasačkim stegama, prije nego istinskom praćenju zbivanja i preslušavanju prednominiranih. Taj površni princip omogućavat će nužno ali sporo filtiriranje imenima izvan začaranog kruga izvođača predodređenih za nominacije svake godine kad objave album nevezano za njihove stvarne kvalitativne dosege.
Ne jednom, pa tako i ove godine bih se našao u situaciji kada je križanje porinovskih križaljki shvaćeno kako zajebancija prije nego relevantno biranje vrijednoga s domaće scene.
Društva koji glasovanju pristupaju krajnje paušalno, zaokružujući između dvije cuge imena o kojima znaju s naslova medija ili po prisjećanju, pa bi karikiranje išlo od situacije 'da vidimo prvo zaokružiti TBF, pa HP, onda je lima išta Gibonni ili Tony Cetinski, a-ha nema, ok, a Massimo, uuu čekaj, čekaj pa svi pišu o Baretu, daj Majke...'
Drugi segment pak su oni profesionalci koji biraju po prijateljskim linijama, stranačkoj stezi ili inim kategorijama imanentnim onom idealnom odnosu glasača/slušatelja i ponuđenih djela. Ma koliko se Organizacijski odbor referirao u uputama o glasanju da se glasa samo za kategorije u kojima se presluša sve ili većinu ponuđenih, stvarnost je iz godine u godinu drugačija pa svjedoči istim modelima nagrađivanja.
Iduće godine očekivati je hvaljenje novog Urbana, Gibonnija, Tonija Cetinskog, ako uspiju prilagoditi pravila pa prošvercati Goribor, ali od filtriranja novih imena, pri ovakvoj glasačkoj mašini, ostaje jedna upitna kategorija.
Obzirom na stanje na sceni i nužnost izmišljanja pozitivne selekcije, valjalo bi poraditi na sistematizacijama koje neće dozvoljavati koncentrične krugove. Također, je li sistem duplanja glasova od papirnih do elektronskih adekvatan za prošvercavanje pokojeg glasa mimo i može li se prošvercati glasačkog inžinjeringa iz lobija određenih interesnih sfera i diskografskih kuća ostaje sumnjičavcima za propitivanja dok ne sustignu referentnog odgovora. Nezahvalno bi bilo ulaziti u detalje svake od 52 kategorije i sistematizirati tko je više ili manje zasluženo ušao među odabrane, jer uvijek se nađe opravdano ili neopravdano (ne)zadovoljnih.
Iako će i ove godine po dodjeli nagrada i gašenju TV kamera početi prava pravcata zabava zvana praćenje faca onih spomenutih koji izgube nagradu.
Onda poslije hine kako im je već velika čast sama nominacija, a iznutra se grizu od jala, dok zdravi stariji kolege znaju ionako da nagrada nema apsolutno nikakvu tržišnu vrijednost jer nije zabilježen konkretan slučaj rasta tiraže CD-ova, a bogme ni ilegalnog downloada (jer legalni kao da i nemamo), po dobivanju staklenka Porina.
O glasačkom tijelu, nedakvatnosti više od polovice Izabranih koji prosuđuju ne po slušanju albuma i djela, već medijskoj prisutnosti, kolegijalnim 'neću se zamjeriti' uzusima, te sličnim nekritičkim lobističkim principima, troši se previše vremena od postavljanja glasačkog tijela.
Apsurdne nagrade dovele su do erozije kvalitete biranja, predvidljivosti izabranog, podsmijeha, gubljenja značaja nagrade. Ali ego je dio ljudskog karaktera koji se zasad kirurški ne odstranjuje, stoga je razumljivo da nekim dobitnicima - godi. Njima čestitke unaprijed, ostalima - dogodine. Anđelo Jurkas
