Kraj svijeta su i najave da legendarni Bobby ZimmermanakaBob Dylan ovim studijskim albumom kani završiti svoj diskografski život i zakačiti gitaru o klin. Ako je tome tako, nije mogao pogodnije završiti. Oluja će. Munje i gromovi. Bob Dylan je potpisao bezgrešnu kolekciju deset pjesama nakon kojih više nema potreba za bilo čime. Sve je rečeno. Pečat. Šalji dalje. Tempest je savršenstvo. Rock album s dubokim korijenima u klasičnom muddywaterovskom ritam n bluesu (Early Roman Kings), honky tonku (Narrow Way, Scarlet Town), countryju (Pay In Blood). Amalgam Modern Times, Time Out Of Mind, Together Through Life, Love and Theft, albuma kojima se dokazivao mahom sebi samome, šarajući od sporovaljanog do oporog, parcelirajući te grubo narezane kriške života.
http://www.youtube.com/embed/T8IBUNnmpec Da je starenjem sve bolji nije nepoznanica još od 'stoljeća sedmog' kada je počeo u donjem tempu isporučivati albume od kojih se smrzavalo tlo podno najvulkanskijeg pop područja. Njegove su promjene u ostajanju istim. On je tolikom institucijom da je već samo na ton hrapava i ružna vokala primjenjiva dosjetka o nemogućnosti recenziranja njegova albuma jer je nadrastao kategoriju izvođača postavši pop kulturnim pojmom sui generis. Frazira, samoironično će koristiti sheme, valjati inverzije poput It`s soon after midnight but my day has just began ili shake it out baby twist and shout, don`t you know what it`s all about u valcerastoj Soon After Midnight i Long And Wasted Years, dati im savršeni smisao. Neće se povući čak niti pred 14 minutnom epopejom irskih tonova u naslovnoj pjesmi kroz koju će se sjetiti kako opjevati potonuće Titanica u kataklizmičkim snovima, 45 strofa, bez refrena. Tako se to radi kad se ima pjesma u svom biću i kad nema krivog puta ma kako krenuo ispisati svoju oluju. Uz opore kriške Tin Angel i Roll On John Dylan će nam puhnuti s dlana bez namiga za kraj. Pedal steel će fijuknuti soundtrack oproštaja. Bye bye.
http://www.youtube.com/embed/aZRvlitbabk Novi je Dylanov potpis interesantan tim više jer izlazi u godini kada starci marširaju diskografijom objavljujući albume od kakvim zimzeleni pomladak može skupljati slinu u istima i škrgutati zubima prešućujući pitanje Kako im dovraga polazi za rukama?. Da, Leonard Cohen. Da, Bobby Womack. Da, Dr. John. Da, Bruce Springsteen. I konačno da, Bob Dylan. Ovoliko impresivno demonstriranje skladateljske snage, izvođačke jednostavnosti, suglasja jednostavnosti i genijalnosti nije odavna zabilježeno u formi studijskog albuma. Pola stoljeća nakon debija Bobby je zatvorio krug. Poslije ovoga više nema glazbe. Samo tišina. Minute i sati šutnje. I nevjerice kako je moguće. Amen. Slava mu. 10/10
