Već neko vrijeme mi se čini da nam glazbu spašavaju hobisti, rekreativci, oni koji za život zarađuju drugdje i instrumenata se hvataju zbog čiste radosti.
Profesionalci često nemaju prostora za takav luksuz, vrijeme je novac, a novca je malo i treba ga skupiti gdje god se može. Jednom sam gledao prijatelja, inače fantastičnog bubnjara, u klupskoj kombinaciji s prekaljenim sviračkim majstorima.
Svirao je s njima tada i nikad više, ne zato što je bio lošiji, nego se svojim osmijehom i uživanjem jednostavno nije uklapao u skupinu profesionalaca na auto-pilotu.
U njih je radosti bilo koliko i kod službenika na šalteru. Dobar dan. Dobar dan, izvolite. Jedan rock standard, molim. Gitarski solo? Može jedan duži. Isporučeno, hvala, sljedeći. E, od takvih mi je znalaca draži svaki svirač nevježa.
Nije ovo pamflet protiv profesionalizma, daleko od toga. Samo je bitno primjetiti koliko nam iskrenog zvuka i radosti nose do-it-yourself filozofija, pristupačni instrumenti i sloboda da se glazbi pristupa neopterećeno, kao da je prstima samo spuštaš među ljude iz beskonačnog etera.
U pol 9 kod Sabe imaju baš tu kvalitetu, iz njihovih pjesama vijore osmijesi, toliko su tople, duhovite i otvorene da im se prirodno poželiš priključiti, dodati svoju malu harmoniju ili disonancu.
Kolumnu 'Buba u uhu' Ante Perkovića u cijelosti pročitajte na stranicama Instituta hrvatske glazbe.
