Inzistirao je, pamtio, skupljao ih. Pričao na nastupima. Njegova duhovitost je širom poznata. Selekcija uvijek mora biti negativna, ali neke od glasovitih crtica koje rado prepričava tiču se njegovih road trip opservacija.
Školski period mu indikativno opisuje jedno pismo, napisano 1967. upućeno njegovom ocu:
“Poštovani druže Balašević,
molila bih Vas da porazgovarate s Đorđem.
Đorđe je nedisciplinovan na časovima istorije, uvek skreće pažnju, žvače gume, jede, gricka kore od pomoranči, sedi u klupi, ne pazi i slično. Iz istorije ima neku slabu dvojku. Tako da bi mogao popraviti ocenu mora više da uči. Pri odgovaranju je neozbiljan, pravi grimase pa se ceo razred smeje…”. Potpisala ga je učiteljica.
Đole sve pretvara u vic, kaže da su pretjerali malo, ali ne poriče da je škola bila malo siva zona.
Često prepričava događaje koje je prošao na primanjima kao ambasador dobre volje u Ujedinjenim Narodima. Okružen glumačkim, pjevačkim, showbiz facama a la Susan Sarandon, Danny Glover, Muhamed Ali, Michael Douglas, nobelovcima, teško mu je uz “kompleks” male sredine i skromni gard bilo išta drugo nego odgovarati, klimati i diviti se. Bio je tamo sa svojom kćerkom koja je na nekom primanju i večeri sjela za stol uz Ronalda dok je njega “bario” neki irski nobelovac kojem nije zapamtio ime, a kao cijelu je večer htio sjesti uz Ronalda da dva vrhunska centarfora popričaju malo o iskustvima cimanja protivničkih vratara. Tako je lobirao Đole kod nekog lika petnaestak minuta čineći mu se da se radi o ozbiljnom liku jer je imao dotjeran smoking, finu kravatu, ali nije mu vidio akreditaciju. I pričao Đole ljepote o kraju iz kog dolazi nadajući se ne bi li mu dotični mogao pomoći ponešto s investicijama, da bi mu taj netko pristojno rekao: “Izvinite, moram poslužiti i druge goste…”. Đole je vrtario konobara. Tada je u kuloarskim blabla truć pljuc truć pričama saznao neke osnove ekonomije, a jedan od likova mu je rekao kako očekuje da će se tranzicija na ovim prostorima ex Jugoslavije odvijati brže nego u drugim zemljama istočnog bloka poput Poljske. Kaže Đole, pa recite što mislite za koliko će nas kriza popustiti, a starac mu odgovara: “Očekujem relativno brzo, za jedno devet do deset…” zaustio je, a Đole mu upada: “Ta nemojte reći 9 do 10 godina…”, a ovaj će nastaviti “devet do deset vlada i promjena vlasti…”. Tada mu se činilo da stari bulazni, da nije normalan, a danas bi ga rado opet pitao za zdravlje, ime i prezime jer po dvije, tri, četiri su skucali, a promjena još ni u primirisu...
