Nakon nekoliko festivalskih i prigodnih prikazivanja, u putovanje hrvatskim kinima nedavno je krenuo dugo očekivani film Kapitalizam: ljubavna priča redatelja Michaela Moorea, dobitnika Oscara (za film Ludi za oružjem) i Zlatne palme (za Fahrenheit 911).
Dokumentarci Michaela Moorea postali su gotovo poseban podžanr, u kojem se efektno i nadasve duhovito spajaju arhivski materijali i propagandni filmovi s novim snimkama. Mooreov utjecaj vidljiv je i kod drugih autora, poput Sabine Guzzanti koja je u filmu Draquilla opisala Berlusconijeve manipulacije oko potresom razrušenog gradića, no upravo taj utjecaj donio je najslabije elemente njenog filma. Jednostavno, Moorea se ne treba i ne smije imitirati, on je jedinstven i zato ga je užitak gledati čak i onda kada osjećamo kako manipulira s osjećajima gledatelja, ali ponekad i s činjenicama.
Kapitalizam: ljubavna priča istražuje korijene najnovije recesije, koje nalazi u prevelikom utjecaj lobističkih krugova iz moćnih financijskih tvrtki na američke predsjednike, osobito republikance Ronalda Reagana i Georgea Busha ml., dokazujući da su njihovi ključni suradnici iz redova moćnih financijskih korporacija i da je njihovo djelovanje bilo više u korist vlastitih tvrtki nego američkog društva.
Naravno, osim ključnih zbivanja u državi tu su i dirljive priče o nedaćama običnih ljudi, poput one o vlasniku privatnoga popravnog doma koji je dijelio zaradu s korumpiranim sucem koji je bezrazložno zatvarao stotine mladih ljudi. Za sve one koji su iskusili jugoslavensku varijantu socijalizma najzabavniji dio filma bit će onaj naivni u kojem Moore kao uspješan primjer alternative divljem kapitalizmu prikazuje radničko samoupravljanje u jednoj američkoj tvrtki, zagovarajući ga kao model izlaska iz krize.
Europljane navikle na visoku razine socijalne sigurnosti neće iznenaditi već zaboravljena snimka jednog od posljednjih govora američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta u kojoj je on istakao potrebu stvaranja nove Povelje prava, koja bi uključivala i pravo na zdravstveno osiguranje, obrazovanje i socijalnu sigurnost, no za Moorea i Ameriku to je još nedosanjani san.
Sadašnji američki predsjednik Obama na tragu je Mooreovih težnji, osobno onih iskazanih u prethodnom filmu Sicko koji je zagovarao uvođenje općeg zdravstvenog osiguranja. Za sada je Moore još uvijek intrigantan i relevantan, no nepresušan izbor Mooreove inspiracije, američki Republikanci, trenutno su stvar prošlosti, pa će biti zanimljivo kako će se Moore snaći u novim okolnostima. No povoda uvijek ima, pa bi tako primjerice bilo zanimljivo vidjeti kako bi on obradio pozadinu slučaja curenja nafte u Meksičkom zaljevu.
