Arthur (James Mardsen) i Norma (Cameron Diaz) mladi su bračni par s djetetom kojima 1976. godine život promijeni mala drvena kutija s dugmetom koju dobiju kao poklon. Nepoznati starac (Frank Langella) otkrio im je tajnu kutije: ako pritisnu dugme na kutiji, dobit će milijun dolara u gotovini, ali će netko koga ne poznaju u tom trenutku umrijeti. Nakon 24 sata, ponuda ide nekom drugome.
Tko pomoću kutije testira humanost glavnih junaka nije toliko važno (premda se ipak u filmu to neposredno otkriva) – oni se pred kutijom suočavaju sa samima sobom. Ona predstavlja ispit njihove sebičnosti i gramzivosti. Lako je riješiti se neznanca u zamjenu za okruglu cifru, no što ako se na isti način netko rješava vas?
Premisa ovog filma zvuči kao stvorena za kultnu seriju Zona sumraka. S trajanjem jedne tv-epizode film bi s ovim intrigantnim zapletom mogao uspješno funkcionirati, no u scenariju nije bilo dovoljno kvalitetnog materijala za cjelovečernje ostvarenje, čak ni uz pomoć elemenata u stilu X-filesa.
Upitan je osobito financijski motiv zbog kojeg bi junaci filma pritisnuli dugme – premda Norma kaže da jedva sastavljaju kraj s krajem, oboje imaju dobre plaćene poslove (on radi u NASA-i, a ona je profesorica u školi), imaju veliku kuću i skupe automobile, a jedini navodno ozbiljniji financijski problem bio bi taj što bi morali početi plaćati školarinu svom jedincu. Dakle, sigurno nije riječ o ozbiljnim egzistencijalnim problemima, već o kombinaciji pohlepe, radoznalosti i nepromišljenosti.
Film ima niz nelogičnih događaja, koji bi se doduše mogli objasniti nadnaravnom intervencijom, ali to ne znači da imaju dramaturškog smisla i da su uopće potrebni. James Mardsen i Cameron Diaz svoje su uloge odigrali solidno, ali nisu svojim likovima uspjeli dati slojevitost i dubinu koja je izostala u karakterizaciji. Redatelj Richard Kelly, poznato po otkačenom nezavisnom filmu Donne Darko, ovim je filmom nedvojbeno razočarao, izgubivši se u scenarističkom labirintu.
