Nakon što sam u recenzijama posljednjih triju filmova koja je objavio Netflix pisao o ideološkim i političkim značenjima utjelovljenima ispod površine djela, slučajno i neočekivano sam odabrao za osvrt još jedan holivudski film utemeljen na liberalnim ideološkim temeljima. Ovaj put riječ je mračnoj fantastičnoj komediji s elementima strave i novoj filmskoj adaptaciji kultne knjige za djecu Vještice (The Witches, 1983.) britanskog pisca Roalda Dahla koju je nekoliko dana prije Noći vještica prikazao HBO te se počinje prikazivati i u odabranim kinima. Film je ovo istoimenog naziva Vještice - The Witches.
Prva filmska adaptacija Vještica iz 1990. godine u režiji Nicolasa Roega o ružnim i odbojnim vješticama koje svoje odvratne vanjštine skrivaju ispod maski žena i kuju planove kako likvidirati što više djece, vrlo je brzo postao klasik. Kada sam ga prvi put gledao kao desetogodišnjak sjećam se da je ostavio snažan dojam neobičnosti, šokantnosti, začudnosti i bajkovite čarolije. Kako bih osvježio pamćenje nakon toliko godina prije gledanja nove verzije, ponovno sam pogledao tu staru adaptaciju iznenadivši se koliko je film još uvijek gledljiv, zanimljiv, atmosferičan te da vizualno i dalje jako dobro funkcionira bez obzira na "primitivne" mehaničke specijalne efekte.
SESTRA SHERLOCKA HOLMESA ĆE IŽIVCIRATI KONZERVATIVCE: Uzbudljiva borba protiv patrijarhata prepuna ideologije
Novi film VješticeRoberta Zemeckisa, redatelja trilogije Povratak u budućnost (Back to the Future, 1985., 1989. i 1990.), Forresta Gumpa (1994.) i Kontakta (Contact, 1997.), donosi neke bitne nove promjene u odnosu na prvu filmsku verziju ove uznemirujuće klasične bajke. Znakovito premjestivši mjesto i vrijeme glavnog dijela radnje iz Engleske 1970-ih ili 1980-ih godina na gotički jug Sjedinjenih Država pred kraj 1968. godine, te promijenivši rasu dječaka, njegovih roditelja i bake, Zemeckis je ostvario "sociološki spin" tradicionalne priče o vješticama kako je i najavio u intervjuu prošle godine za Allocine.
Izvanfilmski kontekst
Da bi se bolje razumio ideološki podtekst ovog filma redatelja poznatog po donacijama političkim kandidatima Demokratske stranke, dobro je prisjetiti se izvanfilmskog konteksta 1968. godine obilježene antiratnim prosvjedima, pokretima za građanska prava, ideologijama ujedinjenima pod tada populariziranom krilaticom "Crne moći" (Black Power) za samoodređenje Afroamerikanaca te policijskog ubojstva pod sumnjivim okolnostima blagajnika i prvog novaka koji se pridružio Stranci crnih pantera (Black Panther Party), Bobbyja Huttona.
Bila je to godina predsjedničkih izbora kada je segregacionist i "jedan od najopasnijih rasista" George Wallace uvjerljivo pobijedio u Alabami, kada je James Earl Ray ubio Martina Luthera Kinga Jr. nakon čega je Kongres odobrio zakon za građanska prava koji je zabranio diskriminaciju na osnovi rase, vjere i etničkog podrijetla kod kupoprodaje ili iznajmljivanja nekretnina. Također, te je godine u SAD-u osnovana i prva feministička grupa simbolično nazvana W.I.T.C.H. ("vještica"), što je akronim za Ženske međunarodne terorističke zavjere iz pakla (Women's International Terrorist Conspiracy from Hell).
Imajući to na umu, vratimo se na Zemeckisov film. Priča počinje u vrijeme Božića 1968. kada je 8-godišnji Afroamerikanac jednostavnog imena dječak junak (Hero Boy) u prometnoj nesreći izgubio roditelje i otišao živjeti s bakom u Alabamu. Iako Dahl u knjizi nije fizički opisao dječaka, na ilustraciji knjige Quentina Blakea dječak je prikazan kao bijelac. U odnosu na film iz 1990., nova adaptacija snažno se oslanja na popularnu glazbu, točnije klasični soul i funk toga vremena, pa je moguće čuti "(Sittin' On) The Dock of the Bay" Otisa Reddinga, "Reach Out I'll Be There" vokalnog kvarteta Four Tops i "It's Your Thing" The Isley Brothersa dok baka pokušava vratiti optimizam nesretnom dječaku.
Prvi susret s vješticom
A onda, baš kada je dječak vratio optimizam i živahnost susreće svoju prvu vješticu u formi Afroamerikanke koja mu nelogično ponudi slatkiš dok joj niz ruku počinje plaziti zmija. Osim što je susret u odnosu na prvi film izveden naglo i bez prave napetosti, računalno generirana zmija ne djeluje nimalo realno. Prepoznavši izravnu opasnost, nakon tog susreta njegova baka, inače "vudu svećenica" i "seoska iscjeliteljica" te kao takva poznavateljica vještica, odluči da radi sigurnosti otputuju u hotel Grand Orleans Imperial Island kod Meksičkog zaljeva. Hotel je predstavljen kao oaza za bogate bijelce koje poslužuju uglavnom siromašni crnici, a za koju baka vjeruje da će biti sigurno utočište budući da vještice u Zemeckisovu filmu sa "sociološkim spinom" vrebaju siromašnu, zapostavljenu djecu za koju misle da nikome neće nedostajati ako nestanu.
Međutim, da ironija bude veća, istovremeno njihovu dolasku u hotelu se održava i sastanak vještica pod krinkom zaštite djece od nasilja i okrutnosti. Kao što je neproporcionalan odnos bijelih i crnih gostiju te hotelskog osoblja, jednako tako je neproporcionalan odnos bijelih i crnih vještica. Naime, većina vještica su demoni u formi pomodno odjevenih bijelih žena, na čijem se čelu nalazi vrhovna, svemoćna vještica kao utjelovljenje čistog zla bez imalo milosti. Kada vrhovna vještica uz pomoć nove čarobne formule transformira dječaka junaka i bijelog proždrljivog dječaka Brunu u miševe koji govore počinje prava bitka za preživljavanje.
S produženim rubovima usana gotovo do ušiju, vještice se doimaju poput bivših Jokerovih djevojaka koje kao da je klaunovski princ kaosa uljepšao "stavivši im osmijeh na lice". Vrhovnoj je vještici podarila fiktivni život druga najbolja žena mačka u filmovima o Batmanu, prekrasna Anne Hathaway koja je imala vrlo nezahvalnu zadaću barem jednako dobro predočiti glavnu negativku kao veličanstvena Anjelica Huston u prvom filmu. Hathaway je solidna i šašavija u ulozi modno osviještene vrhovne vještice, ali joj nedostaje jednostavne zloće istinski "crne magične žene" kao reprezentacije ultimativne fatalne žene u filmu iz 1990. Ne pomaže joj ni to što, osim po mogućnosti levitacije i jezivog produžavanja ruku, previše ne odudara od ostalih vještica kao Anjelicina groteskno-bajkovita inkarnacija odvratnog čudovišta u prvom filmu.
Nedostatak strave i antirasistički podtekst
Dok će zasigurno uplašiti velik broj manje djece koja se nisu imala prilike susresti s pričom, problem je s novom adaptacijom da je izgubljena jezivost i čarolija prvog filma. Izostavljen je klaustrofobičan i stravičan motiv začarane djece unutar umjetničkih slika, a naglasak je stavljen na groteskne transformacije u životinje, kao na početku kada vještica preobrati afroameričku djevojčicu u veliku kokoš. Čini se da je u scenariju i pri snimanju dosta toga zbrzano i preskočeno u karakterizaciji likova, kako bi se što prije moglo prijeći na uzbudljivu akciju i nove elemente priče, a umjesto razrade osjećaja strave kroz poticanje mašte zanimljivim izlaganjem prečesto se posezalo za otrcanom i gotovo parodičnom tehnikom grmljavine i sijevanja munja. Da razvoj tehnike ne znači uvijek superiorniju izvedbu, govori u prilog i to da digitalni efekti u pravilu nisu ništa učinkovitiji od mehaničkih efekata iz prvog filma, tako da se miševi i općenito životinje doimaju kao da su zalutali iz nekog animiranog filma u igrani.
U odnosu na optimističan kraj filma iz 1990., Zemeckis se odlučio za originalni, mračniji i barem na površini ne baš tako sretan kraj Dahlove knjige, pri čemu je ipak dosta toga promijenio. Djeca doista ostaju i dalje miševi, no u Zemeckisovoj viziji oni postaju zajedno s bakom svojevrsni aktivisti i revolucionari. Iako je time ovaj obiteljski film sačuvao topao kraj, u sebi nosi implicitnu radikalnu ljevičarsku poruku da na nepravdu treba uzvratiti jednakom mjerom, pa dječak junak transformiran u miša na kraju kaže kako je vrijeme da vještice "probaju vlastiti lijek". Njegova protestno podignuta ruka i stisnuta šaka, dok svojom osobnom pričom potiče djecu da krenu u lov na zle vještice, simbol je između ostalog antirasističkog otpora, koji je ponovno postao široko rasprostranjen nakon smrti Georgea Floyda, tijekom prosvjeda 2020. godine.
Kada se uzme u obzir izvanfilmski kontekst, autorovu namjeru i bakin savjet dječaku junaku da nikada ne odustane od svoje osobnosti neovisno o fizičkoj pojavnosti, jasno je da je Zemeckis ugurao u priču o vješticama političku poruku protiv rasizma i svakog oblika šovinizma koji imaju za cilj određenim skupinama ljudi oduzeti dostojanstvo svodeći ih na inferiornu razinu. Šteta je samo što sve to nije uobličeno u neko estetski originalnije, opasnije i narativno izazovnije djelo.
