Rezultati istraživanja objavljeni su u znanstvenome članku "Podrška u donošenju odluka u srednjoj i istočnoj Europi" na engleskome jeziku, i ukazuju na potrebu za strateškim upravljanjem visokim učilištima.
Članak je dio knjige skupine međunarodnih autora "Institucionalno istraživanje i planiranje u visokom obrazovanju: globalni kontekst i teme" što ju je objavio izdavač Routledge (Taylor & Francis Group) u New Yorku i Londonu, priopćio je IRO. Autori članka su izvršni direktor IRO-a Ninoslav Šćukanec, Manja Klemenčić sa Sveučilišta Harvard u SAD-u i Janja Komljenović sa Sveučilištu u Bristolu u Velikoj Britaniji.
Rezultati istraživanja pokazuju da visoka učilišta u promatranim zemljama počinju razvoj institucionalnog istraživanja zbog vanjskih pritisaka vezanih uz dva ključna procesa: zbog potrebe obveznog izvještavanja koje nameću postupci vanjskog osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju (ponajprije (re)akreditacija i audit); te zbog uvođenja novoga načina javnoga financiranja visokih učilišta na temelju postignuća, koje uvjetuje postizanje određenih ciljeva koji se mjere dogovorenim indikatorima postignuća.
Kako se navodi, rezultati istraživanju upućuju na to da potrebu za strateškim upravljanjem visokim učilištima nameću globalizacija visokog obrazovanja, rangiranje visokih učilišta, financiranje na temelju učinka te sudjelovanje u međunarodnim procesima za unapređivanje obrazovanja, poput Bolonjskoga procesa. Zato su vodstvima visokih učilišta potrebni specifični oblici znanja pri donošenja odluka kako bi se osiguralo da njihove odluke adresiraju stvarne potrebe, da su temeljene na podatcima i dokazivim činjenicama te da su rezultat provedenih analiza i konzultacija.
Vodeća svjetska visoka učilišta zato i razvijaju organizacijske jedinice za institucijsko istraživanje koje prikupljaju, obrađuju i analiziraju raznolike i mnogobrojne institucijske podatke, a koriste se za izvještavanje, pri provođenju različitih evaluacija te kao podloga za planiranje i donošenje utemeljenih odluka.
Istraživanje pokazuje i da se stupanj razvijenosti institucionalnog istraživanja na visokim učilištima znatno razlikuje u promatranim zemljama. Tako u zemljama poput Austrije, u kojima je financiranje ovisno o postizanju ugovorenih ciljeva te u kojima (re)akreditacija visokih učilišta ovisi o tome ispunjavaju li studijski programi planirane ishode učenja, institucijsko istraživanje podupiru snažne organizacijske jedinice koje integriraju poslove vezane uz osiguravanje kvalitete i strateškog upravljanja financijama.
Spomenute jedinice odgovaraju direktno najvišim upravljačkim strukturama (uglavnom rektorima) i njihova primarna uloga je da podupiru proces planiranja i strateškog upravljanja, te, sekundarno, da ispunjavaju zahtjeve za obveznim izvještavanjem.
U drugim, pak, državama među kojima je i Hrvatska, čiji su modeli financiranja samo manjim dijelom temeljeni na postignuću, te čiji sustavi osiguravanja kvalitete nisu usmjereni na provjeravanje ishoda učenja, institucijsko istraživanje je u ranoj fazi razvoja i uglavnom ograničeno na ispunjavanje propisanih zahtjeva za obveznim izvještavanjem, pri čemu se prikupljeni podaci većinom ne koriste za strateško upravljanje i planiranje. Poslovi vezani uz osiguravanje kvalitete razdvojeni su i nisu povezani s poslovima vezanim uz upravljanje financijama. Postojeći institucionalni i ljudski kapaciteti nisu dovoljni za sustavnu izgradnju jedinica za standardizirano prikupljanje i analizu podataka (university intelligence).
Daljnji smjer razvoja institucionalnog istraživanja u srednjoj i istočnoj Europi ovisit će pak, s jedne strane, o stupnju do kojega će nadležne vladine institucije evaluirati rad visokih učilišta na temelju postignuća te ovisno o postignuću prilagoditi dozvole za rad i javno financiranje. S druge strane, razvoj institucionalnog istraživanja ovisit će i o ambiciji visokih učilišta da budu konkurentni u nacionalnome i međunarodnome prostoru visokog obrazovanja.
Zaključno se ističe kako IRO vjeruje da će spomenuti članak i knjiga pomoći visokim učilištima i nadležnim državnim institucijama za visoko obrazovanje da unaprijede procese upravljanja visokim učilištima kako bi odgovarali sve kompleksnijim potrebama pojedinaca, društva i gospodarstva.
