Vanjski svemir sjaji izmaglicom rendgenskih zraka, koje stižu sa svih strana odjednom. No ako se pažljivije zagledate u u tu izmaglicu, vidjeti ćete slabe, ali redovite signale. Radi se o milisekundnim pulsarima, neutronskim zvijezdama ne većim od gradova koje se rotiraju najmanje 100 puta u sekundi oko svoje osi i ispaljuju zrake u svemir daleko preciznije i od najboljih atomskih satova. A NASA ih želi koristiti za navigaciju sondi, kao i brodova s posadom na putovanjima kroz duboki svemir, piše Live Science.
Znatno precizniji manevri
Teleskop montiran na Međunarodnu svemirsku postaju, nazvan Istraživač unutarnjeg sastava neutronske zvijezde (Neutron Star Interior Composition Explorer - NICER), korišten je za razvoj potpuno nove tehnologije s praktičnom primjenom - galaktički sustav za pozicioniranje, rekao je ovog tjedna NASA-in znanstvenik Zaven Arzoumanian na sastanku Američkog društva fizičara.
S ovom tehnologijom "možete precizno postaviti sondu u orbitu oko mjeseca dalekog planeta umjesto da samo proleti pored", rekao je Arzoumian. Galaktički sustav za pozicioniranje isto tako osigurava "sigurnosnu mrežu, tako da ako misija s posadom izgubi kontakt sa Zemljom, još uvijek imaju autonomne navigacijske sustave."
Trenutno je praktički nemoguće proračunati neophodno manevriranje kako bi sonda završila upravo u orbiti oko mjeseca dalekog planeta. U ogromnim prostorima svemira trenutačno jednostavno nije moguće predvidjeti buduću lokaciju svemirskog broda toliko precizno da bi se unaprijed odredilo kada se točno treba ponovo uključiti motor. To je glavni razlog zašto su mnoge najpoznatije planetarne misije koje je organizirala NASA, poput Voyagera 1, Junoa ili New Horizonsa, bili samo preleti, u kojima su letjelice istina prošle blizu, ali ipak samo jednom proletjele pored većih planetarnih objekata.
Oslanjanje na navigaciju sa Zemlje problem je i za misije s ljudskom posadom, rekao je Arzoumian. Ako se taj signal, koji povezuje Zemlju i daleki svemirski brod poput duge, osjetljive niti, nekako izgubi, astronautima će biti teško vratiti se kući.
Način rada galaktičkog sustava za pozicioniranje
Galaktički sustav za pozicioniranje znatno bi olakšao ove probleme, a radio bi uvelike porput Globalnog sustava za pozicioniranje (GPS) na vašem telefonu.
Kada vaš telefon pokušava odrediti svoj položaj u prostoru, svojim radiom sluša precizne otkucaje satnih signala koji stižu iz flote GPS satelita u zemljinoj orbiti. Telefonov GPS zatim koristi razlike između tih otkucaja kako bi odredio udaljenost između pojedinih satelita, te pomoću tih informacija triangulira svoju lokaciju u prostoru. GPS vašeg telefona radi brzo, no Arzoumian kaže kako bi galaktički sustav za pozicioniranje djelovao sporije, jer treba više vremena da signali prijeđu velike udaljenosti dubokog svemira. Radilo bi se o malenom teleskopu koji bi pratio rendgenske zrake, a podsjećao bi na pojednostavljenu verziju velikog NICER-a. Provjerio bi barem četiri milisekundna pulsara, mjereći otkucaje njihovih signala, kao što GPS mjeri otkucaje satelita. Tri pulsara reći će svemirskoj letjelici njen položaj u prostoru, dok će četvrti koristiti za kalibriranje svog unutarnjeg sata kako bi bilo sigurno da je mjerenje obavljeno pravilno.
Arzoumian kaže kako osnovni koncept na kojem se temelji galaktičko pozicioniranje nije nov. Poznata Zlatna ploča koja se nalazi na oba Voyagera sadrži pulsarnu mapu koja upućuje svakog vanzemaljca koji jednom naiđe na nju prema Zemlji. No ovo bi bio prvi put da ljudi aktivno koriste pulsare za navigaciju. NICER je već korišten kako bi pratio ISS kroz svemir.
