Unatoč tome što govorimo o važnosti mozga, u svakodnevnom životu to saznanje malo je djelovalo na način na koji promatramo svijet. Vjerojatno i djelomično zato što uglavnom nismo mogli utjecati na način na koji naš mozak radi, barem ne sistematski.
Ali to se mijenja. Neuroznanost brzo napreduje, te je počela rasvjetljavati živčane spojeve koji se odnose na kontrolu ponašanja, predstavljanje mentalnog sadržaja i tako dalje. Ono što je još važnije, neuroznanstvenici su počeli razvijati nove metode intervencije u moždane funkcije.
Kako tretmani napreduju, intervencije u moždane funkcije dramatično ilustruraju ovisnost onoga tko smo mi i našega mozga - što će promjeniti neka osnovna uvjerenja na temelju kojih smo promatrali i razumijevali svijet oko nas.
Peacemaker za srce nasuprot onome za mozak
Medicina već dugo intervenira u ljudskome tijelu. Ne smata nam činjenica da postoje implanti koji koji pomažu srcu da kuca ustaljenim ritmom. Ne mislimo da peacemakeri prijete onome što smo mi sami, niti uzrokuju duboka i zbunjujuća etička pitanja o tome trebalo bi li takve medicinske zahvate uopće dozvoliti.
Mozak je, poput srca, isto važan tjelesni organ, ali zbog svoje jedinstvene funkcije manipulacija njime rezultira brojnim etičkim i metafizičkim pitanjima koja predstavljaju izazov našoj intuiciji i duboko usađenim pogledima oko toga tko i što smo mi sami.
Zadnjih nekoliko desetljeća svjedoci smo brojnim novim moždanim intervencijama. Možda najpoznatija je sistamatska promjena moždane kemije (i samim time funkcije) rastućim brojem psihofarmaceutika. Ali postoje i druge metode, poput direktne transkranijalne električne stimulacije korteksa, magnetske indukcije električne aktivnosti, ili fokalne stimulacije struktura duboko u mozgu.
A na horizontu su i moćnije tehnike, još ne potpuno prilagođene ili odobrene za primjenu na ljudskome mozgu. Transgenetska manipulacija koja bi učinila živčano tkivo osjetljivim na svjetlo omogućila bi preciznu kontrolu individualnih neurona.
Uređivanje gena
Izrazito učinkovite tehnike uređivanja gena mogu nam omogučiti da ispravimo neke probleme živčanog razvoja još i prije djetetovog rođenja. Iako većina tih metoda djeluje futuristički, stotine tisuća tih 'slučajeva budućnosti' već su ovdje- preko 100.000 kiborga već hoda među nama, na neki način pokretani ili kontrolirani elektro-pulsevima u njihovom mozgu.
To nije distopijska noćna mora, niti ideja za novu zombi seriju. Duboka moždana stimulacija (DBS) terapeutska je tehnika za tisuće pacijenata s Parkinsonovom bolesti koji imaju izrazitio smanjene motoričke i kognitivne funkcije, i obećaje dramatično poboljšati živote ljudima koji pate od nekih drugih psiholoških i neuroloških poremećaja, uključujući opsesivno-kompulsivni poremećaj i Tourettov sindrom.
DBS znači smiještanje elektroda u duboke moždane strukture. Kroz elektrode prolazi struja iz ugrađene baterije, koju daljinski kontrolira pacijent a prilagođavaju liječnici. U biti, DBS je poput peacemakera za mozak.
Ono što je nevjerovatno je da mi još nismo u potpunosti sigurni kako to točno djeluje, ali kada se učinkovito primjeni, DBS može u sekundama povratiti normalno funkcioniranje osobi koja je doslovno paralizirana nedostatkom dopamina, ili zgrčena nekontrolitanim tremorima i mišićnim kontrakcijama. Transformacija stvarno djeluje čudotvorno.
Kada nas odgovori neuroznanosti guraju prema filozofskim pitanjima
Uz očitu kliničku korist, DBS stvara neke zanimljive probleme.
Kao prvo, DBS ne djeluje samo na simptome bolesti koju treba tretirati. Ponekad, stimulacija rezultira u nepredviđenim nus-pojavama, te mijenja raspoloženje osobe, njene preferencije, želje, emocije ili čak način razmišljanja. U jednom prijavljenom slučaju, jedan od rezultata stimulacije bila je iznenadna opsjednutost glazbom Johnnya Casha.
Dok je relativno lako opisati poboljšanja u kontroli uma kao neku vrstu mehaničkog popravka pokvarenog živčanog spoja (što bi opet predstavljalo potpuno nerazumijevanje onoga što DBS radi u slučaju Parkinsonove bolesti), utjecaj na naše sklonosti i strasti ipak privlači više pažnje. I to na ono što je teško razumjeti te se često previđa: da ono kakvi smo mi, i što smo mi, u osnovi jako ovisi o kretanju tvari i toku električnih signala u mozgu.
Ovo nas podsjeća na nešto što najčešće uzimamo zdravo za gotovo, a bez da se u stvari suočavamo s onime što to implicira. Ali sve brojnije korišćenje raznih neurotehnika možda nas gurne dublje u filozofska istraživanja istine o našim mozgovima i nama samima.
Ako smo mi samo materijalna stvorenja čija se osobnost može promijeniti, ili čak kontrolirati dosta jednostavnim tehnikama, je li to onda sve što smo mi? Postoji li neka nepromjenjiva jezgra osobe koja je baš ja, neka bit koja se suprotstavlja promjeni? Mogu li moždane intervencije promijeniti tko smo mi, i nas pretvoriti u neku drugu osobu, promijeniti osobni identitet?
Moždane intervencije
Ako vas netko uvrijedi (ili počini zločin), dok je pod stimulacijom DBS-a, da li bi ta osoba trebala biti odgovorna za ono što je napravila? Pod kojim se uvijetima (ako ikojim), može reći 'to nije bio on'? Da li nam odgovor daje uvid u ono što je bitno kod funkcije mozga.
I ako mislimo da bi moždane intervencije trebale biti izlika, kada i u kojim slučajevima bi to vrijedilo. Da li takvo rezoniranje implicira da bi trebali opravdati svako ponašanje jer naši su mozgovi ipak samo fizikalni sustavi koji djeluju po zakonima prirode? Tojest, da li to prijeti potkopati samo shvaćanje odgovornosti.
To su teška pitanja s kojima se filozofi bave već neko vrijeme. Većonom se rezervirana za akademije i misaone eksperimente, i ostatak svijeta ih je uglavnom ignorirao. Ali danas živimo u svijetu u kojem ti misaoni eksperiomenti postaju stvarnost, i ta se pitanja sada postavljaju tijekom praktične primjene medicine i zakona. Iako nema konsenzusa, ono što smo do nedavno smatrali samo apstraktnim glavolomkama uskoro bi moglo, direktno ili indirektno, utjecati na sve veći broj ljudi.
IFLScience/Magazin.hr
