Planck snima svemir u na svjetlosnim duljinama koje mi ne vidimo - mikrovalovima i unutar infracrvenog spektra. Vijugave linije na slici predstavljaju linije magnetskih polja galaktika.
Velika narančasto-smeđa mrlja u sredini je Veliki Megellanov oblak, udaljen od nas 160.000 svjetlosnih godina. Trokutasta mrlja u donjem lijevom kutku je Mali Magellanov oblak, na udaljenosti od gotovo 200.000 svjetlosnih godina.
S obzirom da Planck snima fotografije u jako osjetljivom dijelu svjetlosnog spektra, ove obližnje galaktike ometaju ga u njegovoj pravoj svrsi: fotografiranju najstarijeg svjetla u svemiru.
Vidi se i međuzvjezdana prašina
Ali sama osjetljivost znači da satelit uspije snimiti praktički sve između sebe i kraja onog dijela svemira kojeg možemo promatrati. Znanstvenici moraju to ispraviti kako bi mogli bolje proučavati mikrovalnu pozadinu svemira, ali struge strane ove fotografije ne samo da izgledaju fantastično već i pružaju mogućnost otkrivanja novih podataka o bližim objektima, kao u ovom slučaju Magellanskim oblacima.
A može i pomoći pri otkrivanju tajni formiranja zvijezda. Na primjer, međuzvjezdana se prašina može vidjeti kao crveno-narančasti oblaci na vrhu slike. Radi se o gorivu za formiranje novih zvijezda u zviježđu Kameleona.
Neobična narančasta nit izlazi iz zviježđa Kameleona i pruža se sve do donjeg desnog ruba fotografije. Ova nit nam je u stvari dosta blizu, samo je nekih 300.000 svjetlosnih godina udaljena od nas.
IFLScience/Danas.hr
