"Zombi reprogramiranje" ima svoje slavne primjere u svijetu životinja. Poznato je da jedna vrsta ose može nametnički položiti jaja u utrobu pauka, a onda ta jaja ispuštaju kemikalije koje od njega naprave zombija. On prestaje izrađivati normalnu mrežu i stvara ličinke koje čuvaju jaja beba tih osa.
Postoji i jedna OphiocordycepsCamponotusgljiva po nazivu . On prestaje hodati uobičajenim stazama i ponašati se normalno. Kemikalije kojima je inficiran nagone ga da se uputi na prilično određenu lokaciju na drvetu, mjesto koje je neuobičajeno visoko položeno za prolazak mrava i pritom je mrav okrenut prema sjeverozapadu.
Oko podneva, taj je mrav programiran da posljednji puta zagrize list i da ga ne pušta. Nakon šest sati, on umire, a danima nakon toga iz glave mu izlaze cjevčice u kojima se nalaze spore namijenjene zarazi nove generacije mrava.
Crv koji želi doći do ovce
Crvi također imaju tu moć. Postoji jedna vrsta koja se razmnožava u tijelima ovce. Zato "zaposjedaju" tijelo druge vrste mrava kojeg "programiraju" da se popne na vrh vlati trave i ondje čeka svake večeri da ga pojede ovca. U slučaju da ga ne pojede, mrav će izbjegavati sunce sve do večeri kada će ga tuđinske instrukcije nagnati da se vrati u željenu pozu.
Znanstvenici se zato već godinama bave parazitima koji su razvili ovakve sposobnosti i uspjeli su doći do teorija kako im to uspijeva. Pensilvanijski entomolog profesor David Hughes otkrio je da gljive koje kontroliraju volju mrava zapravo ispuštaju kemikalije koje uništavaju mitohondrije u stanicama, odnosno unutarstanične "elektrane". Zato, kada kontrolirani mrav zagrize list, kemikalije mu uskrate energiju koja mu je potrebna za "otključavanje" čeljusti.
Parazit koji želi doći do mačke
Londonski epidemiolog Joanne Webster koji proučava parazite kaže da je mnogim nametnicima upravo mozak omiljeno mjesto za nastanjivanje jer su ondje zaštićeniji od imunosnog sustava domaćina, ali ih smješta i na centralno mjesto upravljanja njegovom voljom. Mogu li to raditi i ljudima, logično je sljedeće pitanje.
Profesor evolucijske biologije Jaroslav Flegr, koji radi na praškom sveučilištu Charles, vjeruje da to može jednostanični parazit Toxoplasma gondii. Njega često prenose domaće mačke, u čijim se crijevima razmnožava, a vjeruje se da je njime zaraženo oko 350.000 ljudi u Velikoj Britaniji.
Flegr je pronašao vezu između infekcije tim virusom i ponašanja ljudi, koji postaju skloniji samoubojstvu i neopreznoj vožnji. Za razliku od mrava i pauka koji postaju zombiji, ljudi nisu krajnji cilj ovih nametnika, nego mačke. Zato oni manipuliraju mozgovima kako bi se što prije vratili u mačku - tjerajući domaćina da što prije bude pojeden.
Umrtvljivanje prirodnog stranja i nastrane strasti štakora
Kod štakora koji su inficirani ovim parazitom zapaženo je da uživaju u mirisu mačjeg urina, iako su inače prestravljeni zbog njega. Nametnik je i pronađen u njihovim mozgovima u obliku nakupina koje izgledaju poput jednostaničnih cista. Zaposjedaju, naime, dijelove mozga koji kontroliraju ugodu i strah. Vjeruje se da im je zato prirodan strah od mačjeg urina prigušen, a aktivirano im je otpuštanje dopamina, što se inače događa kada namirišu urin ženke štakora. Otkriveno je i da DNA Toxoplasme sadrži dva gena koji potiču lučenje dopamina.
Kako ljudski mozak ima puno sličnosti onome u štakora i miševa, a ovaj parazit umrtvljuje instinktivan strah i reakcije na njega, pa dolazi do većeg broja nesreća. Istovremeno, istraživanja pokazuju da će se ženke štakora radije pariti s mužjakom koji je inficiran, pa su znanstvenici zavirili u to područje.
Shvatili su da prisutnost parazita kod ljudi pojačava određene rodne stereotipe - muškarci postaju sumnjičavi, povučeni i zanemaruju svoj izgled, dok žene rade obrnuto: dotjeruju se, imaju više povjerenja u ljude i više se vole družiti.
Virus koji voli tulumariti
Sličnosti s ovim parazitom otkriveno su čak i kod običnog virusa gripe. Znanstvenici sa američkog sveučilišta Binghamton ubrizgavali cjepivo protiv gripe kako bi u tijela svojih kolega unijeli oslabljeni virus i promatrali njihovo ponašanje dva dana prije i poslije injekcije.
Rezultati su ih zapanjili. Prije cijepljenja susretali su se u prosjeku s 54 osobe dnevno, a nakon toga sa 101 osobom. Međutim, prosječno trajanje druženja je "zaronilo" s prosječne 33 na dvije i pol minute.
"Osobe koje inače imaju vrlo ograničen društveni život najednom su odlučile da moraju ići u noćne klubove i na zabave", kazao je jedan istraživač, povezujući to s činjenicom da su gužve zapravo idealno mjesto za virus koji traži nove domaćine.
Iako se ovo može smatrati zastrašujućim, istraživači gledaju na svjetlu stranu mikroskopskih životinja koje od ljudi rade "zombije". Traže način da ih iskoriste u psihijatriji kod pacijenata kojima emocionalno stanje blokira društvenu interakciju.
