Daniel Casasanto (s njemačkog instituta Max Planck) sa suradnicima sa sveučilišta Aristotel iz Soluna sveučilišta Stanford, prikazivao je skupini djece videomaterijale koji su sadržavali utrku dvaju puževa u dvjema paralelnim stazama, piše portal biologija.com.hr.
Djeca su procjenjivala prostorni ili vremenski aspekt svake utrke i pritom bilježila koja je od dviju životinja prešla dulju udaljenost, odnosno kojoj je životinji za utrku trebalo više vremena. Kad ih se upitalo da procijene udaljenost koju su puževi prešli, djeca pritom nisu imala problema sa zanemarivanjem dimenzije vremena.
No kad su morala procijeniti vrijeme potrebno za utrku puževa, imala su poteškoća s odvajanjem prostorne dimenzije. Naime, djeca se prilikom procjene prolaska vremena koriste fizičkom udaljenošću pa su tako tijekom pokusa puževe koji su prešli veću udaljenost automatski interpretirali na način da su putovali dulje.
Kad ljudi s engleskog govornog područja govore o vremenu, teško izbjegavaju riječi koje se odnose na prostor, pojašnjavaju autori. Tako se nadaju "kratkim sastancima" i "dugačkim odmorima". Nije li onda zbunjenost djece u studiji rezultat naučenog korištenja riječi koje imaju i prostorno i vremensko značenje?
Važno je napomenuti da djeca koja su sudjelovala u istraživanju dolaze s grčkog govornog područja. Grčki jezik koristi različite mehanizme "prostornog" vokabulara za opis vremena. Vrijeme se tako opisuje u trodimenzionalnom prostoru, a ne linearnom, kao u engleskom.
Tako je na grčkom moguće postaviti pitanje bez korištenja riječi poput "kratko" ili "dugačko". Stoga odgovori djece nisu rezultat površne zbunjenosti riječima, nego odraz dublje konceptualne povezanosti prostora i vremena.
Ako se procjena vremena vrši u odnosu na prostor, poimaju li naši umovi intuitivno jednaku povezanost između ovih dimenzija kakvu je dokazala i suvremena fizika?
"Einstein je slično pitanje postavio dječjem psihologu Piagetu", pojašnjava Casasanto. "No malo je vjerojatno da je naša intuitivnost vezana za prostor i vrijeme oblikovana nečim kao što je Einsteinova teorija relativnosti."
Autori stoga navode kako njihovo istraživanje prikazuje različit tip povezanosti. U fizičkom svijetu, prostor i vrijeme smatraju se nerazdvojivima. Suprotno tome, u umu su ovi pojmovi asimetrično razdvojivi. Djeca tako mogu misliti o prostoru neovisno o dimenziji vremena, no čini se da nisu sposobni pojmiti suprotno - postojanje vremena neovisnog o prostoru, piše biologija.com.hr.
