Prije tri tjedna postali ste članom Europske akademije znanosti. 2010. godine primljeni ste u Njemačku akademiju znanosti, najstariju svjetsku akademiju prirodnih znanosti. Kako doživljavate ovo najnovije priznanje?
Ponosan sam i sretan jer je taj izbor znak prepoznavanja moje znanstvene karijere među kolegama u Europi. Ne znam tko me nominirao i kakav je postupak bio u pozadini, tako da je to bilo iznenađenje za mene. Svako priznanje prihvaćam kao dio obveze, ali i kao zadovoljstvo.
Na čemu trenutačno radite?
Laboratorij se posljednjih petnaestak godina bavi molekularnom medicinom. Otkrivamo nove signalne putove koji definiraju normalan život stanice, to znanje prebacujemo u kliničku medicinu i pokušavamo doći do spoznaja koje mogu pomoći u dijagnozi i liječenju mnogih bolesti.
U posljednjih desetak godina fokusirali smo se na tumore, a sve više okrećemo se i neurodegenerativnim bolestima, kao i različitim upalnim procesima i infekcijama bakterijama koje imaju zajedničke principe. Ono što otkrijemo kod infekcije, vrlo često se može primjenjivati i kod tumora. U posljednjih godinu dana, nekoliko novih projekata pokazalo je kako bismo principom blokiranja dugotrajnih upalnih procesa mogli pomoći i pacijentima koji boluju od tumora.
‘Kome je zapravo u Hrvatskoj potreban dr. Đikić?’
Vaša je ‘baza’ trenutačno Frankfurt. Kako ste od Zagreba, gdje ste rođeni i gdje ste završili Medicinski fakultet, došli do Frankfurta?
Još tijekom studija odlazio sam u Dansku, Njemačku, Izrael, bio sam gladan znanja i novih spoznaja. Kad sam završio fakultet u svibnju 1991., dobio sam nekoliko ponuda, a 1992. godine prihvatio sam poziv Josepha Schlessingera s njujorškog sveučilišta.
Tamo sam, u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu, završio doktorat i postdoktorsko usavršavanje. 1997. dobio sam odlične ponude iz Amerike i Njemačke, no zbog obiteljske situacije, ali i kvalitete ponude, odlučili smo se preseliti u Švedsku u Uppsalu, gdje sam otvorio svoj prvi laboratorij i za to mjesto me vežu drage uspomene.
Preselili smo se u Frankfurt 2003. godine gdje živimo i radimo do danas uz odlične uvjete za profesionalni, ali i obiteljski život.
S kojim ste se teškoćama susretali tijekom svog znanstvenog puta?
Teškoće su dio životnog ciklusa i često utječu na karijerne odluke. U svojoj karijeri želio sam se baviti molekularnom znanošću i pomoći da budemo uspješniji u liječenju bolesti, pogotovo tumora. Mislim da sam na tom putu dosta napravio, ali bilo je mnogo prepreka. Jedna od prvih pojavila se kad sam došao iz Zagreba u New York.
Došao sam u laboratorij gdje su se ljudi bavili strukturalnom biologijom, fizikom i kemijom, temama koje sam na Medicini učio parcijalno, tako da sam prve tri godine nevjerojatno mnogo učio i istodobno se svakodnevno frustrirao. Nisam imao nikakvih rezultata niti objavljenih radova. Koliko god bile frustrirajuće i teške, u te tri godine naučio sam mnogo više nego u sljedeće dvije kad su mi radovi objavljeni u vrhunskim časopisima i kad su otkrića dolazila jedno za drugim.
Uspavana znanost
Kako ‘izvana’ izgleda hrvatska znanost?
Kako sam dosta sam uključen u znanstveni rad u Hrvatskoj, ne mogu reći kako taj pogled izgleda izvana. No dosta objektivno mogu reći da je hrvatska znanost u kroničnoj uspavanoj fazi i nema ozbiljnih promjena. Najtalentiraniji mladi ljudi gube entuzijazam i imaju dvije opcije: otići u inozemstvo i iskazati svoje talente ili ostati u Hrvatskoj gdje će ih, uz sav njihov trud, sustav uključiti u masu koja je nemilosrdna i u kojoj nema osobnosti.
Iako postoji manji broj vrlo uspješnih grupa u Hrvatskoj, one ne mogu nadomjestiti edukacijski i znanstveni kapacitet cijelog sustava. Zato je važno uložiti dodatne napore da se poveća kritična masa produktivnih znanstvenih grupa.
Moj generalni savjet studentima je da se brinu o vlastitim talentima. Od 15. do 30. godine govorimo o ključnoj dobi u kojoj svaki pojedinac mora otkriti koje su njegove vrline i što želi ostvariti u životu. To je obveza i odgovornost svakog studenta prema samome sebi. I važna poruka za studente vezana uz modernu znanost - ako žele biti uspješni u bilo kojoj disciplini, studenti moraju učiti i razumijevati matematiku, i moraju biti kreativni.
Što je, prema vašem mišljenju, problem obrazovnog sustava u Hrvatskoj i koje su razlike između obrazovnog sustava u Hrvatskoj i inozemstvu?
Svaki sustav ima svoje prednosti, ali i mane. U Hrvatskoj se, vrlo brzo nakon rata, prestalo ulagati u profesorski kadar, a kad izgubite kvalitetu obrazovnog kadra, onda izgubite obrazovanje. U Hrvatskoj su snažni politički utjecaji vrlo često nelogični i ne prate potrebe nastavnog kadra i škole.
U Americi se mnogo ulaže u slobodu i osobnost učenika, no do gimnazije oni nisu dovoljno obrazovani u širem intelektualnom smislu. Njemačke su škole stroge i djeca često nemaju dovoljno slobode za vlastiti razvoj.
Čini mi se kako je skandinavski sustav najbolji jer kombinira slobodan razvoj i program koji djeca prate. Kod visokog školovanja, najbolji je američki sustav, pogotovo na koledžima. Danas je to jedan od najkompetitivnijih obrazovnih sustava u svijetu.
Svjetska zdravstvena organizacija objavila je kako prerađeno crveno meso može uzrokovati rak debelog crijeva. To je bila jedna od udarnih vijesti u medijima. Što mislite o medijskom praćenju vijesti iz znanosti?
Obrazovanje javnosti dio je posla znanstvenika koji na korektan i kritičan način mogu prezentirati znanstvena otkrića te neutralizirati medijski senzacionalizam neutemeljen na znanstvenim činjenicama. Rezultati WHO-a posljedica su dugogodišnje analize brojnih epidemioloških i medicinskih podataka.
Svojim upozorenjem samo informira javnost da dugogodišnja konzumacija obrađenih mesnih pripravaka pojačava predispoziciju razvoja tumora debelog crijeva. To su činjenice koje nitko ne osporava. Znači li to da ne smijemo jesti crveno meso? Sigurno ne. Način prehrane jedna je od rizičnih komponenti i važno je slušati neutralne organizacije koje objavljuju statistički relevantne podatke.
Cijeli intervju možete pročitati u novom broju studentskih novina Global.
