"Kada netko govori o sebi, najprikladnije bi bilo uporabiti prvo lice jednine, no kada se umjesto tog prvog lica uporabi treće, taj se čin naziva ileizmom", pojašnjava u svom znanstvenom raduIleizam ili što je zajedničko roditeljima jednogodišnjaka i Milanu Bandiću Marija Lovrić.
Kaže kako su tri najraširenije uporabe ileizama: u sarkastičnim iskazima (u najširem smislu), u iskazima narcisoidnih govornika te u govoru usmjerenom djeci ili maminskom jeziku. Kaže kako je sarkazam dobro poznat, te da će zato rad obrađivati narcisodne govornike.
"Među javnim osobama koje o sebi govore u trećem licu, ističu se Mišo Kovač, Davor Šuker, Igor Štimac te napose Milan Bandić i Zdravko Mamić, a na primjerima ćemo pokazati da se mahom radi o narcisoidno motiviranim govornicima", piše Lovrić.
Kada 'ja' nije dovoljno jako...
Ja, kao Davor Šuker, ponavljam, kao najbolji jedan brand Hrvatske u svijetu, želim da budem predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza
"Smatrajući da zamjenica ja nije dovoljno snažna, odnosno da nema dovoljnu težinu, govornik rabi i vlastito ime [Ja, kao Davor Šuker, a ne bilo koji 'obični' čovjek] kako bi naglasio važnost svoje pojave. Također, svom imenu pripisuje konotacije koje nisu proizvod dogovora među govornicima hrvatskog jezika, nego govornikova vlastita intervencija [kao najbolji jedan brand Hrvatske u svijetu]" analizira Lovrić.
Potom se osvrće na Bandića, koji toliko često koristi ileizme da ju je i potaknuo na pisanje rada.
Bandić se poistovjećuje sa Zagrebom
Napisali ste puno članaka o Bandiću, a Bandić je najjednostavniji čovjek u ovoj Hrvatskoj. Bandić pokušava i vidite da mu uspijeva već četvrti put zaredom spojiti zagrebljublje – ljubav prema svom voljenom gradu, domoljublje – ljubav prema svojoj domovini i čovjekoljublje
Lovrić ističe kako Bandić koristi ileizam kako bi smanjio razliku između slike koju on ima o sebi i slike koju drugi imaju o njemu.
"Govornik sebe vidi kao jednostavna čovjeka, zagreboljupca, čovjekoljupca i domoljuba, a cilj mu je da ga tako vide i njegovi sugrađani".
No, kao još zanimljiviji primjer ističe drugi citat, jer u njemu Bandić koristi i prvo i treće lice:
Nije Milan Bandić grad, nisam ja Luj XIV. da l'etat, c'est moi. Tim ljudi koji je Milan Bandić stvarao i zajedno s njima pobjeđivao je tim na koji ja računam .
"Kada spominje grad, koristi vlastito ime, a kada spominje Luja XIV. rabi osobnu zamjenicu. Takva raspodjela vlastitog imena i osobne zamjenice nije nimalo slučajna. Naime, iako tvrdi suprotno, govorniku je stalo da sugovornik ili bilo koji recipijent poruke u svojoj svijesti između Milana Bandića i Zagreba stvori znak jednakosti, a poistovjećivanje s francuskim kraljem nije mu bitno.
Drugi dio iskaza [Tim ljudi koji je Milan Bandić stvarao i zajedno s njima pobjeđivao je tim na koji ja računam] također sadrži i ileizam i zamjenicu ja. Govorniku je bitno da recipejenti shvate kako je upravo on, a ne netko drugi, stvorio određeni tim ljudi te s njim pobjeđivao pa stoga koristi vlastito ime i prezime stavljajući na taj način sebe u fokus. S druge strane, činjenica da na taj tim računa, manje je bitna pa stoga rabi zamjenicu ja. Drugim riječima, tim kao takav nije bitan, bitno je da je taj tim stvorio sam Milan Bandić. Ako povežemo prvi i drugi dio iskaza, vidljivo je da ljudi (tim) nisu bitni, odnosno da je, suprotno onome što kaže, Milan Bandić sam sebi dovoljan, Milan Bandić jest grad", piše Lovrić.
Mamić si daje važnost
„Vi kažete i pozivate državne institucije i službe i kažete – Uskoče, Državno odvjetništvo, policijo, pravna državo, hapsite Mamića! I onda, što nije običaj, jer politika vrlo rado zajaše na valu medija, i politika i pravosudna tijela ne hapse Mamića jer nemaju elemenata da ga hapse! Pa nije vaš posao da zovete državne službe da hapse Mamića! Pa nije vaš posao da pozivate ministarstva kao što je Ministarstvo znanosti i sporta da mijenja zakone o sportu protiv Mamića"
"Mamić koristi ileizam kao svojevrsni mehanizam naglašavanja vlastita trijumfa nad novinarima, ali i nad pravnim institucijama [I onda, što nije običaj, jer politika vrlo rado zajaše na valu me- dija, i politika i pravosudna tijela ne hapse Mamića jer nemaju elemenata da ga hapse]. Govornik si pridaje dodatnu važnost, izdiže se iznad svojih sugovornika, ne samo uporabom ileizama nego i određenom retoričkom drskošću – određuje što je čiji posao i što bi tko trebao raditi [Pa nije vaš posao da zovete državne službe da hapse Mamića!]" piše Lovrić, ističući kako gotovo uvijek kada govori o Dinamu, Mamić koristi treće lice.
