Ozonski omotač, prema klimatskim projekcijama, mogao bi se
vratiti na razinu iz 1980. do 2060. godine. Sada je ozonska rupa
nad Antarktikom jedna od najvećih i najdubljih u posljednjih
nekoliko godina, a analize su pokazale da je dosegnula maksimalnu
veličinu, upozorili su znanstvenici i znanstvenice iz Copernicus
službe za nadzor atmosfere (CAMS).
Njihove kolege i kolegice iz Copernicus službe za
klimatske promjene (C3S) zabilježili su da je ovogodišnji rujan
najtopliji od početka mjerenja na Zemlji te da je u tom mjesecu
zabilježen i drugi najmanji opseg arktičkog morskog leda te
su upozorili da bi 2020. mogla biti najtoplija godina ikad.
Globalno je rujan 2020. bio za pola stupnja topliji od rujna 2019., prethodno najtoplijeg dosad, što ga čini najtoplijim do sada na svijetu. U međuvremenu, i dalje su znatno izna prosjeka temperature na sibirskom Arktiku, a arktički morski led je na drugoj najnižoj razini od početka satelitskih zapisa. Diljem Europe prosječne temperature u rujnu također su dosegle rekord, oko 0,2°C više od prethodnog najtoplijeg rujna 2018. godine, a veliki dio kontinenta imao je iznadprosječne temperature za rujan, posebno jugoistočna Europa.
Razina leda na Arktiku
Trend se može vidjeti za sve mjesece u godini, ali posebno u
rujnu, doba godine kada ledeni pokrivač doseže svoj godišnji
minimum.
Zbog pokretača klime, tipični godišnji ciklus morskog leda će
opadati od ranog proljeća do kasnog ljeta kada dosegne
minimalni opseg za tu godinu, obično u rujnu, nakon čega se
morski led počinje ponovno graditi kako bi dosegao maksimum,
koji se obično javlja u ožujku.
Na sibirskom Arktiku temperature su u rujnu nastavile biti toplije od prosjeka, nastavljajući toplu čaroliju koja je zahvatila različite dijelove prostrane regije od ranog proljeća. Iako Sibir i Arktik imaju velike fluktuacije temperature iz godine u godinu, ove godine primijećena relativna toplina neobična je u svojoj veličini i postojanosti.
Prosječna arktička razina morskog leda za rujan druga je najniža
zabilježena, nakon rujna 2012. godine. Na Arktiku je opseg
morskog leda izrazito opao od 1979. godine kada su započela
satelitska promatranja. Trend se može vidjeti za sve mjesece u
godini, ali posebno u rujnu, doba godine kada ledeni
pokrivač doseže svoj godišnji minimum. Zbog pokretača klime,
tipični godišnji ciklus morskog leda će opadati od ranog proljeća
do kasnog ljeta kada dosegne minimalni opseg za tu godinu, obično
u rujnu, nakon čega se morski led počinje ponovno graditi kako bi
dosegao maksimum, koji se obično javlja u ožujku.
''Od početka 20. stoljeća počeli smo promatrati vrijeme i s njim povezane elemente mnogo sustavnije nego ikad prije. Otprilike od sredine 1980-ih nadalje, skupovi podataka koji daju procjene globalnih temperatura zraka omogućuju otkrivanje trenda zagrijavanja koji se primjećuje od kraja 19. stoljeća. Promatramo dugoročni trend zagrijavanja na globalnoj razini. S kontinuiranim emisijama stakleničkih plinova i rezultirajućim utjecajem na globalne temperature, rekordi će se i dalje rušiti u budućnosti'', za RTL.hr je upozorio je Vincent-Henri Peuch, voditelj Službe za nadzor atmosfere Copernicus.
Ovogodišnji vremenski uvjeti poslužili su kao dodatni dokaz da je potrebno opsežnije praćenje, istaknuo je Carlo Buontempo, direktor Službe za klimatske promjene Copernicus na ECMWF-u, upozorivši: ''U 2020. došlo je do neobično brzog pada leda arktičkog mora tijekom lipnja i srpnja, u istoj regiji gdje su zabilježene natprosječne temperature što je uvjetovalo da minimum morskog leda bude posebno nizak ove godine. Kombinacija rekordnih temperatura i niskog arktičkog morskog leda u 2020. naglašava važnost poboljšanog i sveobuhvatnijeg praćenja u regiji koja se zagrijava brže nego bilo gdje drugdje u svijetu''.
Ovoga proljeća velika je vijest bila da se odjednom pojavila neobična rupa u ozonskom omotaču zemlje iznad Arktika koja je potom koji mjesec kasnije odjednom i nestala.
Kako nastaje ozonska rupa?
Tvari koje sadrže klor i brom nakupljaju se unutar
polarnog vrtloga gdje u mraku ostaju kemijski neaktivni.
Temperature u vrtlogu mogu pasti ispod -78 Celzijevih stupnjeva
i mogu se stvoriti kristali leda u polarnim stratosferskim
oblacima, koji igraju važnu ulogu u kemijskim reakcijama.
Kako se sunce izdiže iznad pola, sunčeva energija oslobađa
kemijski aktivne atome klora i broma u vrtlogu koji brzo
uništavaju molekule ozona, uzrokujući stvaranje rupe.
Peuch objašnjava da se ozonska rupa stvara svake godine u kolovozu i traje otprilike do prosinca: ''Od kolovoza do rujna, količina ozona u ozonskom omotaču brzo se smanjuje na oko 60 posto njegove normalne vrijednosti - ove godine je to čak na oko 30 posto. Otprilike od sredine do kraja listopada rupa se stabilizira u veličini i od studenog nadalje ozonski se sloj počinje ponovno oporavljati. Krajem prosinca razina ozona uglavnom se vraća u normalu''.
''U travnju smo izvijestili da se stvorila ozonska rupa nad Arktikom, pa tako i nad Sjevernim polom, što je bio prilično neobičan događaj i to zbog različitih čimbenika, ali ponajviše zato što su temperature tamo puno toplije nego na Antarktiku što procese stvaranja ozonske rupe čini nevjerojatnijima'', kazao je Peuch.
Iako su mnogi pomislili da bi se zatvaranje ozonske rupe moglo povezati sa smanjenjem zagađenja zbog usporavanja cjelokupnog svjetskog gospodarstva, to nije slučaj, objasnili su iz CAMS-a kazavši da su zatvaranje potaknuli neobično jaki i dugotrajni polarni vjetrovi te nema veze s promjenom u kvaliteti zraka.
''Postoji velika varijabilnost u tome kako se ozonske rupe razvijaju svake godine. Ozonska rupa 2020. nalikuje onoj iz 2018. godine, koja je također bila prilično velika, i definitivno je jedna od najvećih u posljednjih petnaestak godina. S povratkom sunčeve svjetlosti na južni pol posljednjih tjedana, vidjeli smo kontinuirano uništavanje ozona nad tim područjem. Nakon neobično male i kratkotrajne ozonske rupe u 2019. godini, koju su potaknuli posebni meteorološki uvjeti, i ove godine registriramo prilično veliku, što potvrđuje da moramo nastaviti provoditi Montrealski protokol o zabrani emisija tvari koje oštećuju ozonski omotač'', istaknuo je Peuch.
Montrealski protokol - Pariški sporazum: Kako je jedno moglo, a drugo ne ide?
''Ovaj smo problem riješili u rekordnom roku, zašto se ne možemo dogovoriti i oko spašavanja planeta?'' - iznimno je važno pitanje o kojem je za RTL.hr nedavno u svojoj istoimenoj kolumni pisala i meteorologinja Dunja Mazzocco Drvar.
Montrealskim sporazumom, podsjetimo, 1987. stavljena je točka na sve prijepore između znanstvenika i znanstvenica koji su ukazivali na štetan utjecaj takozvanih freona na atmosferu i industrije koja je freone ugrađivala u hladnjake i klima uređaje.
''Istraživanja o štetnosti freona (klorofluoroogljikovodika (CFC), halona i metil bromida) počela su u 70-im godinama prošlog stoljeća kada je pokazano da se 50 do 100 godina nakon dolaska ovih opakih plinova u srednju stratosferu iz ultraljubičastim zračenjem razbijene molekule oslobađaju klor ili brom koji mogu razoriti velike količine stratosferskog ozona, a ozon je za ljude otrovan plin'', objašnjava Mazzocco Drvar.
Peuch dodaje: ''Koncentracije kemikalija koje oštećuju ozonski omotač globalno se smanjuju, ali to čine vrlo sporo, a s obzirom na to da treba i mnogo desetljeća da ti CFC-ovi nestanu iz atmosfere, čak i ako se više ne emitiraju, jasno je koliko je važno da se Montrealski protokol i dalje provodi''.
''Samo 14 godina prošlo je od objava prvih znanstvenih rezultata koji dokazuju da freoni razaraju ozonski omotač do potpisivanja sporazuma kojim je dogovoreno da se ovi štetni plinovi postupno izbace iz upotrebe. Prvo privremeno zatvaranje ozonske rupe zabilježeno je 30 godina nakon potpisivanja Montrealskog protokola. Kofi Annan, tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda, proglasio ga je najuspješnijim međunarodnim dogovorom u povijesti. Iz perspektive klimatskih promjena i današnje borbe, to je zaista impresivno kratak rok'', istaknula je Mazzocco Drvar.
''Kada radimo zajedno na međunarodnoj pozornici, možemo postići stvarni napredak u spašavanju našeg planeta''
Iako ni borba kad su ozonske rupe u pitanju nije bila lagana, a i tada su mnogi zamjerali znanosti, pokazalo se da su znanstvenici i znanstvenice bili u pravu i napredak je,bez obzira na posao koji predstoji, ipak ostvaren. Klimatske promjene, i to valja imati na umu, složeniji su problem, ali zajedničkim djelovanjem lakše se može doći do rješenja i u slučaju ove najkompleksnije krize kojoj je svijet ikada dosad bio izložen.
O povezanosti dva problema, kao i potrebi globalnog rješenja, govori i Peuch: ''Moglo bi se reći da je činjenica da smo godinama u našu atmosferu emitirali kemikalije koje oštećuju ozonski omotač, što je stvorilo ovaj problem koji se ponavlja svake godine, dio klimatske krize. Međutim, izvrstan je znak da smo saznali za ozonsku rupu, otkrili izvore i surađivali bez obzira na granice zahvaljujući Montrealskom protokolu da bismo zaustavili ovaj opasni razvoj. I klimatske promjene i razvoj ozonskih rupa složeni su problemi i zbog toga na njima rade mnogi različiti znanstvenici i stručnjaci. Kada radimo zajedno na međunarodnoj pozornici, možemo postići stvarni napredak u spašavanju našeg planeta''.
Za to je, pak, potrebna stvarna politička volja na globalnoj razini, no u Copernicusu to nisu željeli komentirati ogradivši se ''da su oni javna institucija koja ostaje neutralna kada je riječ o političkim pitanjima''. U zraku, međutim, i dalje visi pitanje koliko smo. bez obzira na sve napore znanstvenika i znanstvenica te aktivista i aktivistkinja i još pokoju iznimku, svi, pogotovo oni koji imaju najveću moć i odgovornost, doista postali svjesni problema imajući na umu kako lideri svijeta (ne) reagiraju na klimatsku krizu u smislu poduzimanja potrebnih mjera na koje upozorava znanost, a na čije se apele predano oglušuju i umjesto održivog razvoja prednost i dalje daju profitu nauštrb ne samo kvalitete života, nego opstanka uopće - ljudi, životinja i biljaka.
Izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, do kojeg dolazi negativnim utjecajem čovjeka na prirodu, ugrožava život ljudi na Zemlji u istim razmjerama kao i klimatske promjene, na što već godinama upozorava i UN: ''Ako se nastavi dosadašnje izumiranje, to će potkopati našu sposobnost za borbu protiv siromaštva, sigurnost naših zaliha vode i hrane, naše zdravlje'' - sve to upravo ove godine možemo vidjeti jasnije nego ikada.
