Iako se i dalje u Zagrebu zadržava najveća razina plaća, naziru se pozitivniji trendovi koji se očituju u bržoj dinamici rasta plaća u regijama u kojima su one najniže te u smanjivanju raspona u razini plaća između najrazvijenije i najmanje razvijene regije, istaknula je Hrvatska gospodarska komora (HGK) u najnovijoj analizi u kojoj je pratila plaće po županijama od 2008. do 2016. godine.
- Velike razlike u plaćama diljem Hrvatske: Zagreb očekivano na vrhu, županija sa sjevera na dnu
- Prosječna plaća od 1 000 eura u Hrvatskoj nije nerealna, ali pitanje je bi li zaustavila masovno iseljavanje
Rast plaća osobito je ubrzan u posljednje dvije godine pod utjecajem stabiliziranja gospodarskog rasta, pozitivnih pomaka na tržištu rada, ali i poreznih promjena usmjerenih na povećanje neto plaće i smanjenje poreznog opterećenja rada, napominju iz HGK.
Upozoravaju da plaće u Hrvatskoj obilježava znatna razlika u njihovoj visini po regijama što za sobom povlači i razlike u životnom standardu stanovništva u pojedinim područjima te u određenoj mjeri rezultira pritiskom na dinamiziranje procesa unutarnjih i vanjskih migracija.
Najrazvijenija regija ima najniže plaće
Tako je regionalna jedinica s najvišom prosječnom mjesečnom bruto plaćom po zaposlenom u 2016. godini imala 56,7 posto veću plaću od županije s najnižom bruto plaćom, odnosno Grad Zagreb u odnosu na Međimursku županiju, dok je kod neto plaće ta razlika iznosila 44,9 posto.
S obzirom na to da najsjevernija hrvatska županija po mnogočemu
odskače od hrvatskog prosjeka zbog čega je i jedna od
najrazvijenijih i najbogatijih dijelova Hrvatske, nisu rijetki
oni koji se pitaju zašto su tamošnje plaće i dalje ispod
hrvatskog prosjeka.
Predrag Bejaković
''Odavno je poznata stvar da je Međimurska županija imala puno
radno intenzivnih firmi u prerađivačkoj industriji, s
razvijenim djelatnostima poljoprivrede, trgovine i graditeljstva,
gdje su plaće tradicionalno male. Ono je izvozno orijentiranog
karaktera, sa znatnim udjelom radnointenzivnih,
niskoakumulativnih i tradicionalnih gospodarskih grana'',
objasnio je za Vijesti.hr istraživač Predrag
Bejaković s Instituta za javne
financije.
''Zbog tradicije obrta, proizvodnje i suradnje s Austrijom i
Njemačkom imaju gotovo punu zaposlenost na malo plaćenim
poslovima. Zbog nedostatka politike regionalnog razvoja i
Industrijske politike, plaće i njima ostaju niske - na obrtu i
doradnim poslovima plaće ne mogu biti visoke'', dodatno je za
Vijesti.hr pojasnio ekonomski analitičar Ljubo
Jurčić.
Kao ključne stvari iz HGK-ove analize izdvojio je upravo ''neravnomjernu razvijenost županija i nepostojanje politike ravnomjernog regionalnog razvitka u kombinaciji s industrijskom politikom''.
Ljubo
Jurčić
''Nedostatak kvalitetne industrijske (strukturne) politike čiji
je cilj povećanje dodane vrijednosti u postojećim industrijama i
razvijanje proizvoda i industrija s većom dodanom vrijednošću'',
Jurčić vidi kao ključni problem plaća u cijeloj Hrvatskoj. Naime,
''iz veće dodane vrijednosti dolaze veći profiti, veći prihodi
država i veće plaće''.
''Naše su plaće odraz razine naše gospodarske (ne)razvijenosti.
Ako je naš BDP po stanovniku nominalno u 2014. godini bio oko
11.500 eura, u Sloveniji gotovo 18.000 eura, a u Njemačkoj više
od 35.000 eura, onda bi trebalo biti uglavnom jasno da nam plaće
nikako ne mogu biti kao slovenske, a pogotovo ne kao njemačke'',
upozorava Bejaković.
Ključ je, ističe, u povećanju produktivnosti rada, međutim: ''Jan Rutkovski je prije gotovo 15 godina u Financijskoj teoriji i praksi naveo da su hrvatski radnici razmjerno previše plaćeni za svoju produktivnost - a moj dodatak, premalo za naše cijene. Stanje se nije nešto bitno promijenilo u razdoblju nakon toga tako da su plaće u Hrvatskoj stalno rasle, istina nešto sporije za vrijeme krize, i gotovo da uopće nisu pratile trend produktivnosti''.
''Naše gospodarstvo – osim turizma i par iznimaka, ionako je nekonkurentno na svjetskom tržištu pa bi se moguće povećanje plaća neminovno prelilo na cijenu proizvoda i postali bismo još skuplji i posve nekonkurentni'', smatra Bejaković.
Podsjeća da ''Henry Hazlitt u knjizi 'Ekonomija
u jednoj lekciji' davne 1946. godine piše kako je umjetno
podizanje nadnica koje nije vezano za porast produktivnosti rada
siguran put u propast gospodarstva te će time vrlo brzo u
značajnoj mjeri smanjiti i dugoročno nestati mogućnosti
zapošljavanje, pogotovo onih tvrtki ili sektora koji su usmjereni
prema izvozu''.
''Povećanje produktivnosti rada može se postići različitim
metodama, primjerice povećanjem broja strojeva koji pomažu
radniku; novim izumima i otkrićima; učinkovitijim upravljanjem od
strane poslodavaca; velikom marljivošću i radinošću radnika;
boljim obrazovanjem i boljim osposobljavanjem. Što više proizvodi
svaki pojedini radnik, to više povećava bogatstvo cjelokupne
zajednice. Što više proizvodi, njegove usluge su vrijednije za
potrošača, a samim tim i za poslodavca. A što je vrijedniji za
svog poslodavca, biti će i više plaćen“.
U
HGK ipak smatraju da ''nešto povoljnija dinamika rasta plaća u
posljednjim godinama pruža priliku i za ublažavanje regionalnih
razlika u njihovoj visini. I to osobito jer depopulacijski
procesi i izostanak potrebne radne snage vrše pritisak na rast
plaća upravo u onim područjima i djelatnostima u kojima je manjak
najizraženiji''.
Međutim, i oni napominju da je teško očekivati snažnije
ujednačavanje razine plaća po regijama ''bez promjena u strukturi
gospodarstava regija prema djelatnostima veće dodane vrijednosti
te inovativnijoj i tehnološki naprednijoj proizvodnji''. A za to
je, podsjećaju, ''potrebna snažnija investicijska aktivnost i
dulji vremenski horizont za provedbu procesa restrukturiranja''.
