Iz svog djetinjstva najviše pamtim lica. Neka od tih lica sretnem tu i tamo i najčešće ih na ulici prepoznam. Naravno da su ta dječja lica danas ljudi, no ne mogu se oteti dojmu da na njima još zapazim tragove one nekadašnje nestašne djece. To su obično geste. Mimika, pokreti ili običan pozdrav. Danas me žena u prolazu pozdravi istom onom dječjom gestom kako me nekada znala pozdraviti mahnuvši mi rukom, i ja u tim gestama ne vidim njene godine. Kao i u očima, jer oči i geste izgleda nikada ne stare. Čine nas zauvijek djecom.
Iz svog poprilično sretnog djetinjstva, u jednoj poprilično sretnoj zemlji, pamtim jednu Maju. Sretnem je kada me nevolja nanese u velike blještave trgovačke centre. Maja radi na blagajni, i kada me prepozna u očima i usnama koje se razvuku u onaj samo njoj svojstven i prepoznatljiv osmijeh, zapazim istu onu staru razigranu Maju. Maju ste tada, a govorim o djetinjstvu u Jugoslaviji, jednostavno morali voljeti. Maja se zapravo čak i nije zvala Maja, i vrag me odnio ako joj se uopće pravog imena danas i sjećam. Danas je nepristojno i pitati takve stvari.
Maja je bila relikvija našeg djetinjstva
Maju smo jednostavno prozvali Majom jer je u školskoj torbi uvijek imala barem jedan primjerak one naše popularne "Maje". Maje koja je išla prvi dan u školu. Maje koja je išla u Pariz. Maje koja je bila relikvija našeg djetinjstva. Znate vi Maju o kojoj pričam? Ma znate sigurno, niste je zaboravili. Mala slikovnica, uz nezaobilaznu "Heidi", "Družbu Pere Kvržice" i "Vlak u snijegu". Tko bi to zaboravio tko je odrastao u tom sretnom vremenu ako naravno ne posjeduje iskaznicu HDZ-a pa ga je dužan zaboraviti.
VEZANI ČLANCI
- Kako je Andrej Plenković otjerao Ivicu Kičmanovića
- Tuđmanova djeca: Hrvatskom biraču uhu je milo, a duši ugodno kada se najavljuje obračun sa Jugoslavijom
Često se zapitam zašto su ti ljudi toliko ogorčeni na naša sretna djetinjstva? Zar su njihova zbilja bila tako strašna? Imamo iste nasmijane fotografije kod primanja u pionire, imamo iste nasmijane uspomene sa svih ljetovanja, zimovanja. Vrag bi ga znao što je to u ljudima pa zabranjuju drugima da se svojih djetinjstva sjećaju, pa im smeta i jedna obična nostalgična emisija na radiju pa je ukinu. Da ljudima valjda ne bi bilo lijepo kada se sjete kako su odrasli, pa da pogledaju malo oko sebe u čemu danas žive. Vrag me odnio ako nije do toga, jer kada si nesposoban da stvoriš život, tada ti oni koji su sposobni bili izuzetno smetaju. Pa ih zabraniš, pa ih mahnito cenzuriraš, da tko ne pisne kako je nekad bilo bolje. Vrag me odnio ako je to simbol demokracije. Ako jest, molim vratite me u moj mrak.
Najbolje onaj na vrhu nebodera u naručju one Maje s početka priče.
Maja, koju smo svi od milja zvali Majom, bila je tada djevojčica koja se svojom vedrinom, duhom, smislom za organizaciju svakojakih igara nametnula našem malom društvu kao kocka kristalne vedrine. Ako ste trebali kakvu pomoć, ili ste zbog bilo čega bili nesretni, Maja je bila vazda tu da vas izvede iz kuće, popne na trešnju, ili jednostavno da vam posudi "Poni" bicikl. Maja je jedina tada imala bicikl s onim reliktom s početka osamdesetih, "banana sjedalom". Maji su to kupili njeni udomitelji koji su se tada zvali staratelji.
Maja nije imala pravu obitelj
Maja, i to vam govorim bez da pretjerujem, bila je djevojčica u mnogočemu sretnija od nas koji smo imali "normalne obitelji". Normalna obitelj u socijalizmu podrazumijevala je oca koji radi u Splitu, gradu u kojem je raznovrsnih poslova bilo u izobilju, i majku koja radi prilagođeno obitelji. Dakle najčešće do tri.
Maja, koju smo svi od milja zvali Majom, nije imala svoju pravu
obitelj, oca i majku. Majini roditelji poginuli su u prometnoj
nesreći, a o Maji se brinula njena nova obitelj, dvoje krasnih
ljudi koji su Maju udomili. Nama malim delinkventima ta
informacija i nije puno značila. Čak štoviše, zavidjeli smo Maji,
jer je njeni udomitelji nikada nisu vikali, nikada tukli, nikada
bili prema Maji nezainteresirani, kao što je bio slučaj u našim
obiteljima. Meni recimo roditelji nisu pridavali niti toliko
pažnje, niti toliko vremena, barem sam ja tada tako mislio.
Maji, o njenoj sreći, njenoj budućnosti, stvarima koje Maja želi
imati, brinulo je to dvoje krasnih ljudi koje pamtim iz tog
vremena divnog po svemu.
Pamtim sve roditeljske sastanke i primanja na kojima sam strepio
od očevog remena i majčine vike. Da sam bio odličan đak i nisam.
No Maja je imala sve petice. I njena „nova“ majka bila je uredna
na svakom primanju, svakom sastanku. I nitko nikada, našoj
Maji od strane učitelja, razrednika, profesora, nije određivao
što će Maja raditi u školi, vrtiću ili izvan, već su to
određivali Majini „novi“ roditelji. Ljudi koji su iskreno voljeli
Maju. A to su tada znali i u socijalnoj službi. Jer su Maju dali
u prave ruke. Tako je to funkcioniralo u zemlji koja se zvala
Jugoslavija, u sretnom vremenu u kojem sam odrastao, danas ću i
po tisućiti put zaključiti, i javno kazati dok u meni srce bije,
normalnom vremenu po svemu.
Danas živimo u Hrvatskoj.
Maje nema na zajedničkim fotografijama iz vrtića
U Hrvatskoj je jedna, nazovimo je Maja, razigrano dijete slično onoj mojoj Maji, i tako slično onoj našoj zajedničkoj Maji iz priča, pošla u svoj vrtić. Tamo na Majinom ormariću nije bilo više njena imena. Ritmiku na koju je Maja htjela ići održale su Majine prijateljice, djevojčice iz njenog vrtića, svi zapravo osim Maje. Na panoima njenog vrtića nema Majinih izloženih crteža, a tete u vrtiću posebno paze da Maje ni na jednoj zajedničkoj fotografiji djece ne bude. Zamislite srce naše Maje, srce te male curice koja svaki dan ide u svoj vrtić, a niti jedan rad na panou nema? Jer ga ne smije biti. Niti jedne fotografije, niti jednog crteža, niti jedne zajedničke slike. Jer Maja u Hrvatskoj nije normalno dijete, već je Maja dijete koje nema roditelje, tj. dijete koje ima udomitelje.
Majini udomitelji, koji se o Maji brinu od njene dobi od šest mjeseci, nisu joj ujedno i skrbnici, a to po zakonima mile nam i jedine domovine, koju čuvaju budno da se ne raspadne oni koji joj pišu zakone, nije osnova da bi imali ovlaštenja potpisati bilo koji dokument koji bi našoj Maji osigurao ritmiku, balet, ili bilo kakve druge Majine aktivnosti. Ako mislite da se zezam, molim posjetite Majin vrtić. Tamo ćete istina naći našu Maju kako se razigrani igra sa svojim vršnjacima, ali ne i na fotografijama s ritmike, zajedničkih izleta ili kakvih drugih aktivnosti. I tako već drugu godinu kako naša Maja taj isti vrtić pohađa.
Maja je tu, ali nije...
Maja je dakle tu, ali i nije. Ovisno kakav paragraf Zakona o udomiteljstvu tumačite i na kakav način.
Paradoksi oko udomljene djece zapravo su klasična diskriminacija. Djeca su izdvojena i označena. Bolje rečeno nema ih. Niti na fotografijama, niti na satima ritmike, niti na bilo kojoj zajedničkoj aktivnosti, a kada Maja krene u školu, tada će stvari biti još i gore. Jer ljudi koji brinu o njima nisu skrbnici, već udomitelji. Što naravno po zakonima RH, djecu, i našu Maju stavlja automatski u građane drugog reda. Dok recimo za vjeronauk takve stvari, trice i kučine, kao što su paragrafi i zakoni, nisu bitne i nitko ih ne traži. Maja, kao i sva druga djeca može sretno i mirno pohađati vjeronauk, ali ritmiku baš i ne. Tu već trebaju određeni zakoni. Ministarstvo demografije drži ih se tada kao pijan plota. Zaludu UNICEF koji već godinama ulaže primjedbe na takav sramotan zakon koji diskriminira djecu, kao što zaludu udomitelji obijaju pragove institucija, nadležna Ministarstva i urede.
Republika Hrvatska uređena je država koja ima sve, ima ratne
zločince koje štiti zakon, ima bezočne kriminalce i ubojice koje
štiti zakon, ima lopove nečuvene u povijesti svijeta koje taj
isti zakon štiti, ima branitelje, ima avione, predsjednicu koja
će kolače u zatvor takvima nositi ako treba, ali nema paragraf za
našu Maju.
Maju od ritmike, plesa, baleta ili rukometa izgleda po zakonu
treba zaštititi. Ako malo bolje pogledate, to je zapravo i cijela
poanta ove nesretne države. Da zakona ako ga uopće ima, bolje da
ga i nema.
Bude mi strašno drago kada sretnem svoju Maju. Nikada joj nisam zapamtio pravo ime, a mi smo je svi zvali Maja, po onoj našoj zajedničkoj i slavnoj Maji, i tako joj je ostalo do dana današnjeg. Kada mi se nasmije iza pulta, ja vidim onu staru Maju, onu razigranu Pipi Dugu Čarapu kojoj sam se divio i kojoj sam zavidio na "zamjenskim" roditeljima, koji su bili sto puta bolji od mojih. Maja je danas majka i ima dvoje prekrasne djece. Maja ih odgaja kako su nju odgojili njeni udomitelji. Da izrastu u poštene ljude, nadasve sretne i zdrave. Maja je dijete socijalizma, a takva djeca danas su ljudi koji znaju što je sreća i kako se ona u životu postiže.
Radom, poštenjem i zalaganjem, kako nas je, nas pionire, naučio Drug Tito. A da bi to postigli, potrebno je svakom djetetu puno ljubavi, ponajviše u njegovom vlastitom domu. Od njegovih bioloških roditelja, ili njegovih udomitelja, skrbnika, vjerujte mi, sasvim je svejedno. Kada ljudi koji se brinu o sreći naše Maje ne mogu svom djetetu koje vole omogućiti glupu ritmičku gimnastiku, bez da pitaju Zakon RH, tada s tim zakonom i s tom zemljom nešto ozbiljno nije u redu. Ako već to Ministarstvo za demografiju ne zna što radi, ako već i budalama nije jasno da ta institucija postoji samo da u njoj neizrecivi glupani divno egzistiraju, ako već i jednog predsjedničkog kandidata boli neka stvar za našu Maju koja jedino na vjeronauk može, tada vas molim, radi naše Maje, svi nadležni da napravite kakvo drugo, sposobnije ministarstvo.
Ili još bolje, napravite kakvu drugu, bolju državu.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
