U vrijeme kada su mnogi građani zbog potresa ostali bez krova nad glavom, i kada nas vlasti stalno pozivaju da ostanemo doma, postoje ljudi koji ni u normalnim okolnostima nemaju dom.
To je stotinjak zagrebačkih beskućnika. Njihov život ni inače nije lagan, no sada se osjećaju potpuno zaboravljenima. Ne mogu ući u javni prijevoz jer ga nema, a mjesta na kojima inače noće sada su im također nedostupna.
Nakon nedjeljnog potresa mnogi Zagrepčani postali su beskućnici. Snalaze se kako znaju. Neki su prihvatili smještaj u studenstkom domu, drugi su kod rodbine i prijatelja. No među nama žive i oni koji doma nemaju već godinama. Svakodnevni život za njih je u doba korone još teži.
Većina zagrebačkih beskućnika noći provodi ili na glavnom željezničkom kolodvoru, na autobusnom ili u autobusima i tramvajima. Sve je sada zatvoreno. Čini se da su ove hladne dane ipak uspjeli preživjeli pod krovom, no za njih smještaj nije osiguran i nemaju kamo.
Prva priča dogodila se u srijedu na okretištu u Dupcu. Temperatura zraka bila je dva stupnja i puhao je hladan sjeverac. Više ne mogu ni u javni prijevoz, a za prihvatilišta ne znaju.
"Ne mogu se voziti. Šest godina sam beskućnica i nemam gdje spavati", rekla je jedna beskućnica i dodala:
"Ne, ne puštaju više, a nemam gdje biti. Ja ne znam kakva su prihvatilišta, puna su, jel imaju gde primati i gdje su. Nisam pitala, nemam kako zvati".
Ponudili smo gospođi da nazovemo prihvatilište, no nije prihvatila. Ušla je u autobus zajedno s još jednim gospodinom, no ubrzo je stigla policija, legitimirala ih i otišla. Dvoje ljudi s cijelim životom u crnim vrećicama ostalo je čekati noć na hladnoći.
Druga priča. Petak prijepodne. Glavni željeznički kolodvor je zatvoren, prvo zbog prekida prometa, a onda i zato što je oštećen u potresu.
Kako sada ovo proživljavaju kad je zima?
"Pa kao i svih devet godina gdje sam bio. Deveta, deseta godina na cesti. Nemam se gdje okupati već deset dana. Kaj da ti kažem, prijatelju, bolje ništa", rekao je beskućnik.
Na uspavanom peronu i grupica mlađih ljudi, također godinama žive na ulici. Nisu htjeli da ih snimamo, no jedan nam je ipak rekao ponešto o sebi. Nedavno je izašao iz komune.
"Smrzavam se. Ovi su sve zaključali", rekao je.
Vratio sam se na okretište Dubec na kojem sam bio prije tri dana. Nailazim na čovjeka u šezdesetim godinama.
"Nikak, a pogotovo kak ne mogu sada u bus. Štel sam se četiri stanice povesti i ništ od toga. Pitao sam lijepo, pristojno. Živim tri stanice kod pumpe dolje. Ma nije to ni za pričati, najbolje da me zbrišete", izjavio je.
I gospodinu smo ponudili pomoć, no odbio je. Ovi se ljudi osjećaju ostavljenima. Udruge koje se brinu o njima traže postavljanje grijanog šatora. O tome smo pitali ministra Beroša.
"Moram reći da to u ovom trenutku nije u mojoj domeni, no svakako će nadležni o tome razmišljati", rekao je Beroš.
Do tada, ovi se ljudi mogu samo uzdati u vrijeme. Da će biti toplije pa će lakše preživjeti još jednu noć pod vedrim nebom.
