Strani stručnjaci koji ovih dana češljaju rad hrvatskih znanstvenih instituta, imat će o čemu pričati svojim kolegama nakon povratka iz Hrvatske. Svaki od 25 javnih instituta slučaj je za sebe, a nekima od njih zajedničke su upitne radne navike pojedinih znanstvenika.
Jedan od instituta sa zanemarivim vlastitim prihodima, ostvarenim prodajom stručnog časopisa koji izdaje nekoliko puta na godinu, višegodišnjim slabim znanstvenim rezultatima, vjerojatno najskromnijim radnim prostorom i reputacijom najčudnijih radnih navika zaposlenih kroz dvadesetpetogodišnju povijest znanstvene ustanove je Institut za migracije i narodnosti.
Tako je v. d. ravnatelja Marino Manin uputio izvješće Ministarstvu znanosti o zatečenom stanju i poduzetim mjerama u radu tog Instituta od lipnja 2008. do veljače 2011. Ravnatelj u svojoj promemoriji otvoreno progovara o radnim navikama znanstvenika i suradnika.
Znanstvenici tog instituta, osnovanog 1987., imali su tu pogodnost da su punih 20 godina dolazili na posao samo utorkom, a za svoj jednodnevni radni tjedan u Institutu dobivali su punu plaću od prosječnih 10.000 kuna, potvrđuje Manin. Jednom na tjedan sastajali bi se na sjednicama Znanstvenog vijeća.
Takav im se luksuz službeno opravdavao time što Institut nije pružao znanstvenicima adekvatne radne uvjete. Praksu dolaska na posao utorkom navodno je uveo ravnatelj Instituta Milan Mesić i nitko je nije prekinuo punih 20 godina. Ministarstvo je s njom upoznato 2005. kad je tadašnji pomoćnik ministra Mladen Petrovečki posjetio Institut i ostao neugodno iznenađen: niti jedan od 16 djelatnika zaposlenih na neodređeno vrijeme te niti jedan od 10 znanstvenih novaka nije bio na poslu. Sreo je jedino tadašnjeg ravnatelja Instituta Antu Laušića, koji mu nije znao odgovoriti gdje su znanstvenici i drugi djelatnici. Institut je tada raspolagao s četiri računala i jednim printerom.
Na posao ih natjerao vlastitim primjerom
Nakon što je sredinom 2008. imenovan novi ravnatelj (Manin), koji je poboljšao radne uvjete time što je, primjerice, uveo internet i svakom znanstveniku omogućio računalo, radna obveza dolaska na Institut im je udvostručena. Manin je znanstvenicima uveo obavezan radni ponedjeljak i petak unutar prostora Instituta, dok su ostale dane dužni provoditi u arhivu, knjižarama, na terenu...
Loše radne navike zaposlenika i otpor dijela njih da se suoče s radnim vremenom, dijelom je, tvrdi, uspio riješiti vlastitim primjerom – time što svaki dan dođe na posao u 8 sati. Opisujući zatečeno stanje u Institutu i mjere koje je poduzeo, Manin ističe kako je vlastitim primjerom, stavom, pregovorima i uvjeravanjem pridobio većinu znanstvenika za rad u prostorijama Instituta.
''Poseban otpor prema radu i obvezama iskazali su neki stručni suradnici te su tražili najprije dozvolu za šestomjesečni rad izvan Instituta zbog završetka disertacija, što im je odobreno, jer su doktori znanosti bili potrebni ustanovi, budući da ih je na Institutu bilo ispod minimalno potrebnih 15'', objašnjava Manin.
No kad su nakon neobavljena posla tražili dodatne višemjesečne dopuste, ponuđen im je ugovor o prestanku radnog odnosa zbog neizvršenja preuzete obveze. Takva je mjera rezultirala pristajanjem većine na rad, a jedan je slučaj završio raskidom radnog odnosa.
''Ne kažem da su danas radni uvjeti odlični, no svakako su poboljšani u odnosu na prije kad je prostor bio izvan funkcije. Za nas je ovo razdoblje prekretnica, jer imamo dovoljno mladih znanstvenika koji rade odlične projekte, no moramo riješiti problem prostora'', ističe Manin, koji svako malo piše pisma Ministarstvu tražeći pomoć.
Prema tvrdnjama upućenih, Institut za migracije nije usamljen slučaj, jer slične probleme s radnim navikama znanstvenika imaju već godinama i drugi instituti, piše Vjesnik.
Vezani članci:
arti-201103010388006 arti-201102160195006
