Zoran Milanović danas je prisegnuo drugi put za predsjednika Republike Hrvatske. Svečanost se održava na Pantovčaku uz stotinjak uzvanika, a među njima su bivši predsjednici države - Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović, predstavnici institucija i udruga, Oružanih snaga RH, vjerskih zajednica, šefovi stranaka koje s Milanovića podržale u kampanji, članovi tima koji su mu vodili izbornu kampanju te obitelj i prijatelji. Među uzvanicima je i četvero potpredsjednika Sabora - Ivan Penava (DP), Furio Radin (NZ) te Sabina Glasovac i Peđa Grbin (SDP), ali ne dolazi nitko iz Vlade.
Nakon polaganja prisege, Milanović je održao govor:
"U životu nacije i države, kao i u životu pojedinca neizbježna je izmjena dobrih i loših vremena, tmurnih i vedrih dana. Moramo broditi sa sviješću, život nije samo mirno more i vjetar u jedra. Ta svijest neka nam bude vodilja, ona je čvrsto jamstvo uspravnosti i pribranosti bez obzira na smjer i jačinu vjetrova i valova. Osnovni zadatak hrvatskih institucija je sačuvati mir i sigurnost građana.
Drugi cilj je da teška vremena ne budu i dramatična vremena. Također, da se ne prelome najviše preko leša najslabijih i najmanje zaštićenih, a od dobrih godina da ne profitiraju samo oni koji su najbliže centrima moći, najagresivniji, najkompetentniji.
'Korupcija nagriza kao opaka bolest'
Nejednakost i korupcija podmuklo nagrizaju socijalnu strukturu poput opake bolesti. Potrebno je graditi i usavršavati zakonske i druge mehanizme koji će doprinijeti tome da u lošim vremenima ne klonemo ni materijalno ni duhom. A da u vremenima prosperiteta zadržimo realnost i dodir s čvrstim tlom.
Zadnjih godina često sam ponavljao da je samo nama i nikome osim nas stvarno stalo do naše zemlje. Vjerujem da su svi dobronamjerni ljudi shvatili tu konstataciju onako kako sam mislio i osjećao. Druge države i nacije u pravilu nam ne žele zlo i ne rade protiv nas, ali u izboru između svojih interesa i našeg boljitka, uvijek će se odlučiti za svoje interese. Pa i naši prijatelji i saveznici.
Ovo nije žalopojka, kritika ni neko uskogrudno zatvaranje u sebe bilo koje vrste. Ovo je realnost svijeta u kojem živimo i poziv da se prestanemo zanositi iluzijama da će se netko izvana pobrinuti za nas kad nam bude teško ili kad nam stvarno bude trebalo. Možda malo, ali realno nikad nije i nikad neće.
Ništa nam nikad nije darovano, sve što je Hrvatska postigla, zasluga je samo naših ljudi.
'Dug braniteljima nikad nećemo moći u potpunosti vratiti'
Prije svega onih koji su dali svoje živote i zdravlje u obrani naše slobode, njima ćemo zauvijek biti dužni i koliko god se trudili, a prisežem da ćemo se truditi, taj dug nikad ne možemo u potpunosti vratiti.
Jedino je nama i nikome osim nas stalo do ljudi koji su nas spasili od agresorskog pokoravanja svojom hrabrošću, požrtvovnošću i svojom vještinom. Naša trajna zahvalnost tim ljudima nije ni slava ratu, ni trijumfalizam, ni naslada nad nesrećom drugih, poraženih.
To je oda slobodi i podsjetnik za što smo sve sposobni kao nacija kad nas vode plemeniti motivi i kad nas ujedine najviši ideali. Jedino je nama istinski važno kakvo je naše obrazovanje na svim razinama, kakvo je naše javno zdravstvo i naše pravosuđe, kako se kroji pravda.
'Previše ljudi živi na rubu dostojanstva'
Jedino se nas tiče kako živi naš narod, i unatoč rastu BDP-a, niskoj nezaposlenosti, pa i povećanju kreditnog rejtinga, prevelik broj naših ljudi živi na rubu dostojanstva i trpi neki oblik poniženja, usprkos poštenom radu i pošteno zarađenoj mirovini.
Samo je nama u interesu da nam institucije budu neovisne i profesionalne, kao i mediji i novinarstvo. To je preduvjet stabilnosti i funkcionalnosti našeg ustavnog poretka i našeg demokratskog sustava, to je štit od samovolje i tiranije.
Kome su, osim nama, važni Hrvati u prijateljskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini? Tko će se, osim nas, založiti za njihova ugrožena politička prava i obranu njihova ustavnog statusa? Nitko se, osim nas, neće prihvatiti tog nezahvalnog posla.
To je naša povijesna, ustavna i moralna obveza. Ključno je da budemo samokritični kao pojedinci i kao društvo. Snaga je i u poznavanju vlastitih slabosti i priznavanju vlastitih stramputica, a gotovo da i nema veće slabosti od mržnje, šovinizma ili nepovjerenja prema onima koji su drukčiji od nas u nekom od brojnih slojeva, a svi ih imamo – identiteta prema onima koji su slabiji, trenutačno ili stalno slabiji.
Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima. Teško da ima većeg kukavičluka od osporavanja domoljublja ikome na temelju razlike u mišljenju, na temelju rasne, vjerske ili rasne pripadnosti.
'Stvaraju se novi centri globalne moći'
I prije pet godina sam rekao da je ovo kuća za sve nas. Današnji svijet gotovo je neprepoznatljiv u odnosu na onaj prije 50 godina, na svijet od prije pet i najviše deset godina. Mijenja se i sada. Iščezava jedno, a na horizontu je nešto drugo što je još nejasno, neizvjesno, što zbunjuje i plaši. Zvuči kao uvjerljiv opis kaosa, nagovještaj zanimljivog i zahtjevnog doba iz kineske kletve. Očito je da se javljaju novi gravitacijski centri globalne moći koje se ne može ignorirati. Na nama je da osmislimo nacionalnu politiku koja će najviše doprinijeti našim nacionalnim interesima u novom svijetu, novom kontekstu, u novoj paradigmi. U tom poslu ne smijemo imati previše predrasuda. Mir, sigurnost i dostojanstvo hrvatskih ljudi ne mogu i neće biti žrtve privatnih ambicija ili fiksacija. Nema potrebe da se ishitreno guramo u prve redove u stvarima koje ne možemo znatnije utjecati, promijeniti i često ih ne razumijemo, ne zbog manjka pameti, nego okolnosti.
Politički avanturizam i slijepa sljedba Hrvatske su u prošlosti znali stajati. Naša obveza prema našim precima i djeci je da se u međunarodnim odnosima zalažemo za mir, za dobrosusjedsku povezanost i diplomatsko rješavanje konflikata među državama i narodima.
To nije naivnost, nije iznevjera zapadnih političkih saveza, to je borba za vlastite interese.
To pogotovo nije iznevjera zapadnih i europskih vrijednosti, koliko god bilo sve manje jasno koje su to vrijednosti i tko ih zastupa. Rat je najdublji i najotrovniji mogući društveni poremećaj i goreg nema. Ne kaže se zalud da je pobjeda druga najgora stvar u ratu. Citirat ću Kennedyja: "Nikad ne smijemo pregovarati iz straha, ali nikad, naš nikad, ne smijemo bježati od pregovora."
Vojska mora biti sposobna zaustaviti napad
Mirotvorstvo i miroljubivost nisu sinonimi za naivnost, nema dileme da moramo ojačavati Oružane snage. Vojska mora biti sposobna zaustaviti napad na neovisnost te ispunjavati preuzete obaveze u sklopu svih saveza kojima pripadamo.
Pošteno, lojalno, ali u našem interesu. Ali ne slažem se da sigurnost nema cijenu, to je neodrživo i nejasno. Vojska i suvremeno oružje iziskuju ogromne troškove, na njih ne možemo utjecati, a naši resursi su ograničeni. Ne bismo trebali dopustiti da obrambeni izdaci progutaju novac za sve ono što naš život čini smislenim i ispunjenim.
Hoćemo li zbog nabave oružja odreći se ulaganja u znanost, kulturu, sport, nove tehnologije? Što ćemo braniti oružjem koje je uvijek ograničeno ako zanemarimo ono što je proslavilo hrvatsko ime u svijetu, što nas čini modernom i samouvjerenom povijesnom nacijom? Želimo da budemo pronicljivi i proračunati, zdrava skepsa ništa manje i ništa više.
'Ne povodljivi i panični'
Nemojmo biti povodljiv i paničan, to nikad nisu dobri saveznici. Nikad u odlučivanju.
Pogledajmo i stimulirajmo hrvatsku pamet i industriju da ne uvozimo ono što možemo sami proizvesti, i ne mislim samo na oružje i vojnu opremu. U 19. i 20. stoljeću individualizam je bio jedno od glavnih motora zapadnog kapitalističkog svijeta, pa i nas zadnjih 35 godina.
Moje uvjerenje je da je individualizirano društvo humano i zdravije od onog zasnovanog na prisilnom kolektivizmu jer je slobodnije, demokratskije i znatiželjnije. Ali postoji i naličje. Individualizam dolazi do kidanja naših društvenih veza, a bez toga nema aktivne solidarnosti.
Društvene mreže nisu dostojna zamjena, nego opasnost. Važno je da budemo povezani s obitelji, susjedima, prijateljima, od toga se sastoji najžilavija brana socijalne isključenosti, letargije i bezdušnosti. Dobrobit naše zemlje ovisi o spremnosti da brinemo jedni o drugima, bez obzira na razlike i neslaganja. Dajemo do znanja bliskima i bližnjima da se imaju na koga osloniti. Nevolje će proći bezbolnije uz spoznaju da nismo prepušteni sami sebi. To je najučinkovitije sredstvo za rastjerivanje straha od nepredvidive sutrašnjice i jeze bezličnosti. Stoga vjerujem da nećemo ostaviti jedni druge u presudnim trenucima – živjeli i živjela naša Hrvatska!"
