Najveće istraživanje nakon pandemije do sada predstavio je Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Pandemija je itekako promijenila živote brojnih građana. Veliki je utjecaj imala na djecu i mlade. Donna Diana Prćić razgovarala je s Borisom Jokićem koji je predstavio brojke.
Koliko je pandemija utjecala na djecu i mlade? Koji su negativni, a koji pozitivni efekti? Što vas je najviše zabrinulo?
"Negativni utjecaj pandemije na osobnu sferu života djece i mladih se smanjuje. Drugim riječima to su pozitivni rezultati dok istovremeno zapravo negativan utjecaj u promjeni organizacije škole, na njihova školska iskustva i na njihove odgojno-obrazovne ishode postaje još negativniji.
Drugim riječima, sve veći broj mladih ljudi iskazuje da je pandemija negativno utjecala na njihove radne navike, na motivaciju za učenje, na razumijevanje gradiva", rekao je Jokić.
Upravo za motivaciju ste rekli da je itekako pala i da je to svojevrsni alarm obrazovne politike?
Da, naročito zato što se radi o osjetljivom prijelazu u osnovnoškolskoj dobi sa 6. na 7. razred, ti naši učenici 7. razreda to ponajviše osjećaju i zapravo bi obrazovna politika trebala fokusirano djelovati upravo na te točke i dati podršku tim mladim ljudima.
Što se tiče ovoga trenutka, djeca su OK, ali treba poraditi na mentalnom, ali prije svega socijalnom zdravlju.
Većina djece i mladih u Hrvatskoj je, rekao bih, OK, ali to ne znači da nema onih i to značajan dio onih kojima baš i nije dobro trenutno. Kad govorim o tome, gotovo 20 posto naročito djevojaka iskazuje različite simptome vezane uz depresivnost, anksioznost i ono što je za nas posebno važno, a to je pitanje usamljenosti. Značajan dio mladih ljudi se osjeća usamljeno, a to znači da bismo kao društvo, to znači da bismo kao društvo i odgojno obrazovnom sustavu i općenito trebali ugraditi mehanizme koji bi poticali i mentalno zdravlje i socijalno zdravlje, prevenirali negativne ishode i na neki način pomagali onima koji se ne osjećaju dobro.
Na tome svemu treba poraditi u budućnosti. Isto tako radili ste i „pogled u budućnost“, kako oni vide život u Hrvatskoj. Čuli smo da je 93 posto djece i mladih itekako oprezno, nemaju povjerenja prema institucijama. Što to znači, što nam to govori?
Podaci o povjerenju mladih ljudi i kome uopće mogu vjerovati su vrlo značajni za Republiku Hrvatsku. Naime, na toj dimenziji vjerovanja u ljude ili opreznosti s ljudima, velika većina mladih ljudi imali oni 10, 13 ili 16 godina odlučuje se za oprez. Također ono što znamo je da kada imaju 13 godina da zapravo većinom vjeruju roditeljima, rodbini i prijateljima. To su sfere kojima se vjeruje. To ukazuje da bismo kao društvo trebali učiniti sve da im pokažemo i dokažemo da je u ovoj zemlji važno vjerovati ljudima, naši su životi uvelike ispunjeni pomoći drugima i dobro se na neki način odnosimo jedni prema drugima. No, oni koji donose odluke oni čine sve da to ne pokažu. Stoga, poziv svima koji upravljaju ovom zemljom da prestanu sa svađama, sa različitim glupostima i da mladim ljudima pokažu da se zapravo može vjerovati ljudima.
