Zbog U2-a u nedjelju smo imali osjećaj da je Zagreb zaista centar svijeta - u tramvaju ste mogli čuti desetak stranih jezika, tisuće ljudi sa svake su se strane slijevale prema stadionu, a iz zvučnika okolnih kafića čitav su dan treštali klasici Bono Voxa i ekipe.
Spektakl također nije izostao: rotirajuća pozornica omogućavala vam je vrhunski doživljaj gdje god da ste bili smješteni, a i efekti poput poskakujućih glava na videozidu predstavljali su show gotovo ravnopravan samoj glazbi. Nastupi U2-a danas više nemaju mnogo veze s rock'n'rollom i u produkcijskom su smislu mnogo bliži koncertima Madonne ili Michaela Jacksona pa se na tribinama maksimirskog stadiona tiskao i velik broj onih kojima je ovaj vid zabave prilično stran.
Slavni irski kvartet zvučao je nabrijano i virtuozno kako se od njih i očekuje iako su u svoj premijerni nastup ipak morali uvrstiti više pjesama iz 80-ih. Nisu izostali ni pokušaji da se isprave sve nepravde ovog svijeta - Bono je u "Beautiful Day" ubacio recital Gundulića ("O lijepa, o draga, o slatka slobodo"), s videozida nam se obratio Desmond Tutu, a poseban pozdrav u obliku pedesetak djevojaka s njenom maskom dobila je zatočena burmanska nobelovka Aung San Suu Kyi.
The Edge je primio vjerojatno najglasniju rođendansku čestitku svog života (63.000 pjevalo mu je "Happy Birthday"), no u glazbenom smislu došli smo na svoje tek izvedbama prašnjavih klasika poput "One" i "Pride". Od novijih pjesama sa ključnih trenucima karijere grupe mogli su se mjeriti tek frenetična izvedba "Elevationa" i oproštaj u obliku predivne "Moment Of Surrender".
U "Sunday Bloody Sunday" ubačeni su i stihovi Joea Strummera
nakon čega je usporedba dvojice legendarnih frontmena postala
neminovna. Za razliku od lidera Clasha, Bono ne djeluje kao da je
spreman dati život za svoje ideale, već se za svete ciljeve bori
znatno ziheraškijim metodama. Unatoč tome, neki su zbog U2
doista promijenili svoj pogled na svijet, a sve drugo u
konačnici je manje bitno.
