Previše se daje rekreaciji, premalo profesionalnim sportašima koji osvajaju kontinentalne i svjetske medalje. Počesta je to kritika nadležnima koja se vrti u sportskim krugovima.
Za sport se u Hrvatskoj, s državne razine, izdvaja oko 250 milijuna kuna, odnosno 0,3 posto državnog proračuna, iliti - najmanje u Europskoj uniji gledajući omjer rashoda za sport i ukupni državni budžet. Na drugoj strani, državna sredstva su samo dijelić, jer u hrvatskom se sportu, prije svega kroz proračune lokalne i regionalne samouprave, vrte oko dvije milijarde kuna.
U tomu, ističu mnogi sportaši, leži problem. Rekreacija i amaterska razina dobivaju znatno više od profesionalaca s rezultatima. Još je više zabrinutija činjenica da susjedne zemlje poput Srbije i Mađarske za kontinentalne i svjetske medalje svojih sportaša izdvajaju višestruko više.
Primjer koji odlično oslikava tugu državnog odnosa prema profesionalnom sportu jest usporedba novčanih nagrada koje će za uspjehe na vaterpolskom turniru Svjetskog prvenstva u Budimpešti dobiti zlatni Hrvati, srebrni Mađari i brončani Srbi.
Prema Vladinoj Uredbi o kriterijima za dodjeljivanje državnih nagrada za vrhunska sportska dostignuća, svaki će vaterpolist za osvojeno svjetsko zlato dobiti po 45.000 kuna, jednako kao i izbornik Ivica Tucak, dok će stručni stožer podijeliti 72.000 kuna.
Mađarska, koja je doduše strateški mudrim ulaganjem postala sportska sila, u slučaju zlata svojih vaterpolista svakom bi isplatila po 50.000 eura, dok bi srbijanski Delfini za prvo mjesto dobili 30.000 eura, odnosno pet puta više od hrvatskih Barakuda.
Problem više je što sportaši uglavnom mjesecima čekaju na isplatu novčane nagrade, a upravo im taj novac često znači odlazak na pripreme, dovršavanje sezone, odlazak na važno natjecanje...
