Za Tonku i Mihovila važni dani. Pripreme traju satima. Osim alkara spremna mora biti i Tonkina griva te kopita.
"Tonka jesmo spremni za danas, hoćemo mi to odraditi junački? Ti samo idi sredinom i ne boj se", kaže Mihovil Župa, slavodobitnik 306. Sinjske alke svojoj Tonki.
Kada je sve spremno tijekom dana prije utrke alkar uzima pauzu. Običaj je da se za to vrijeme o konjima brinu djeca.
"Čuvam konja. Oko njega dolazim svaki dan, izvedem ga vani. Okupam, očetkam i odsedlam, brinem se o njemu", kaže Mateo Radanović iz Sinja.
O tradiciji i odori za alkare brinu se njihove supruge ili majke - alkaruše.
"Tradicionalni ručak kod nas su arambaši, još francuska salata, pršut sir, juha, meso, pašticada. Mihovilu održavam odoru i taj dan mu pomognem. Dam mu blagoslov i sreću", kaže Ivana Župa, supruga alkara.
Nije dobro da se odora odijeva dan prije jer bi to, kažu, mogla biti nesreća. A sreću je lani na alki imao Mihovil. Došao kao debitant, otišao kao slavodobitnik.
"Čekao sam 12 godina da dođem u alkarsku ekipu. Tri godine sam bio u pratnji barjaka. Prošle godine sam bio debitant. Prva alka i pobjeda, sreća..", kaže Mihovil Župa.
Kada Mihovil ili netko od alkara pogodi u sridu tradicija kaže da se puca sa starog grada iz mačkula. Posljednjih 37 godina za to je zadužen gospodin Vrca, a pomažu mu sinovi. Taj posao je opasan i odgovaran.
"Imamo dojavu, čujemo glazbu, odmah na struju i bum" govori Milan Vrca, pucač iz mačkula.
Bez limene glazbe nije prošla ni jedna alka.
"Alka bez glazbe je kao jedna nijema paradna povorka tako da gradska glazba puno znači ne samo alci i pukom Sinja i Cetinskog kraja. Glazba ide i na brojna natjecanja i osvaja razne nagrade", kaže Josip Grčić, član gradske glazbe Sinj.
A alkarsku tradiciju Sinjani u srcu žive punih 307 godina.
