Datum s kojim danas počinjemo jest 4. studeni 2017, subota u kojoj je Hajduk dočekao Rudeš, izgubio nakon što je vodio, a trener Carillo dobio otkaz, iako je bio najmanje kriv za sve što se događalo u i oko momčadi tih dana. Napisao sam tada tekst čiji dio danas prenosim:
Znam jednog momka koji je u subotu imao brucošijadu u Zagrebu. Brucošijada na fakultetu je samo jednom u životu, i nakon što se doživjela matura, prava je to večer za ulazak u svijet odraslih, prigoda je to za možda i neke prve ozbiljne ljubavi, prigoda je to za upoznati ljude s kojima ćeš dijeliti studentski život narednih 5 ili više godina.
Taj momak je u subotu ujutro, umjesto da se obrije i odabere što će obući za tu posebnu večer, iz maglom obavijenog Zagreba, u društvu svojeg oca krenuo autocestom prema jugu.
Hajduk je dočekivao Rudeš.
Nevažna je to utakmica za 99,99 % čovječanstva, potpuno nevažna u sportskoj povijesti, potpuno nebitna čak i za većinu ljubitelja nogometa. Kad se za dvadeset godina budu pisali sportski almanasi, ta će utakmica biti samo jedan redak u nekoj koloni nevažnih rezultata koji su ostali zabilježeni u doba onoga što će se neminovno nazivati močvarno doba hrvatskog nogometa.
Nikoga za dvadeset godina neće biti briga što je Hajduk tu utakmicu izgubio, malo tko će se i sjećati da je to bila jedna od onih utakmica na kojoj je ekipa sa sjevera prijetila igračima zbog pristupa, jer bilo je takvih u povijesti puno, a bit će ih i za deset i za dvadeset godina.
Za dvadeset godina, Ivan, jer tako se zove mladi brucoš o kojem pišem, će vjerojatno biti diplomirani inženjer, možda i oženjen čovjek. Ako bude sreće imat će i sina ili kćer.
I neku tamo maglovitu subotu ujutro, on će sjesti u auto sa svojim sinom ili kćerkom i krenuti opet prema jugu. Ponosni djed će ih dočekati ispred svojeg stana i ukrcati se u auto, sa šalom u ruci.
A svi ovi koji misle da je važnija brucošijada, ili da je važnija trenutna pozicija na tablici od onog osjećaja koji Ivan ima kada izađe iz auta i ugleda Poljud će do tada otpasti.
Ivanov otac zove se Alen, ovih dana je slavio ravno pedeseti rođendan, što je više jubilej no rođendan, inženjer je elektrotehnike i živi u Zagrebu, pa smo ga pitali odakle ta volja za putovanjima?
"Kontinuirani posjet utakmicama u Splitu krenuo je od 1984, odnosno prelaska u srednju školu. Taj period do odlaska u vojsku 1987. uključivao je uglavnom posjet domaćim utakmicama. Od početka studiranja 1988. kreću učestali odlasci na gostovanja. Važno je napomenuti da su meni onda (a nama danas), s obzirom na udaljenost, gostovanja i sve domaće utakmice u Splitu. U te 3 prijeratne sezone posjeti Beogradu su skoro bili pravilo. Uvijek polazak iz Zg “Aurorom” u 23.15, večer prije te čekanje na dolazak vlaka iz Splita u Vinkovcima."
Cijelu priču pročitajte na Splitskom dneviku.
