Tomiceeee, oj Tomoooo!
Širi ruke Hrvoje, ali ništa. Tako je to. Na oko 30 ili možda 50 metara od Tomice, gradonačelnika Zagreba, beskućnika nitko ne čuje. Viče Hrvoje Gospočić s balkona napuštene poslovne zgrade kraj zagrebačkog Poglavarstva, ali kao da je nevidljiv.
Hlače mu padaju na pola stražnjice, ne mari on što mu se guz smije suncu, na glavi mu kaciga ili možda prije šljem iz nekog drugog doba ili države, raščupane brade i s kosom koja se sama saplela u male dredlockse, Hrvoje Gospočić postao je junak filma.
Radi on gradonačelniku iza leđa, doslovno. U napuštenoj zgradi nekadašnje banke, odmah kraj sjedišta gradske vlasti, revno navlači Hrvoje drangulije, sve do reda blago s Hrelića. Po danu skuplja svoje blago u pogužvanu plastičnu vreću, onu kao za smeće, a onda je uprti na leđa i donosi u svoj dom. Ili deset njih, jer on ima najmanje deset kuća po Zagrebu, sve do reda napušteni propusi i ruine gdje će prespavati, ručati čušpajz iz pučke kuhinje, tu Hrvoje čita i knjige, one koje navuče s Hrelića i ni jednu ne preskače.
Hrvoje za sebe kaže da je disident, ne beskućnik
Jedan dan u njegovu životu snimio je mladi fotograf i snimatelj Ivan Mihaljević (21), koji je u svom minidokumentarcu od sedam i pol minuta donio tugu i smijeh beskućnika, čovjeka koji je nekad imao sve.
Svojim dokumentarnim filmom "Disident" dobio je povjerenje žirija 31. Dana hrvatskog filma i ušao u uži izbor od nekoliko desetaka najboljih. Iznenađen što se našao u užem izboru jake konkurencije, Ivan otkriva detalje svog filma i života beskućnika Hrvoja, disidenta.
"On je nekad imao sve, dolazi iz imućne obitelji, bio je vrhunski novinar, putovao svijetom… A onda je sve izgubio, nekretnine, aute, pa i ljude koje voli. Ostao je na ulici", govori Ivan.
Ivan se sa svega 21 godinom okušao o teškoj tematici beskućnika
Sad mu je dom poslovna zgrada koja izgleda kao da je u njoj grunula granata. Plafoni od knaufa odavno su popadali, pokoji dio koji je ostao, klati se sa stropa, na sve strane vire kablovi koji se njišu kao lijane, betonska džungla, nabacana, puna smrvljenog stakla, cigle, žbuke. I Hrvoje u pohabanim starkama koji preko svega toga gazi.
"Ja sam Hrvoje Gospočić, sad imam 56, kao Pablo Picasso kad je slikao Guernicu. Ja nisam beskućnik, ja sam disident", predstavio se u filmu sam Hrvoje i nastavio: "Meni Hrvat, koji ima deset stanova, ne može biti brat, nego onaj, koji je ostao bez svega."
To, što Hrvoje živi tako blizu gradonačelnika, simbolično oslikava koliko je problem beskućnika blizu, tu je kraj nas, ali ga ne vidimo, to su ljudi iz sjene.
"To što je sama ruševina, u kojoj Hrvoje živi na 30 ili 50 metara od Poglavarstva, meni je nepojmljiva. U jednom trenutku filma Hrvoje s balkona doziva gradonačelnika, pokušava s njim komunicirati, doziva Tomicu. Nažalost, nitko se ne odaziva. Tako je to", govori Ivan i ne mora dometati više riječi. Simbolika i dramatičnost scene u kojoj beskućnik na 50-ak metara doziva gradonačelnika Tomicu u poglavarstvu, a on ne čuje, dovoljno je jaka sama za sebe.
Jesu li beskućnici zaista ljudi koje nitko ne primijeti, ne vidi?
"Apsolutno, ali postoji više vrsti beskućnika. Neki su to namjerno, drugi slučajno, a treći su negdje na pola puta", misli Ivan.
Prateći Hrvoja i snimajući film, primijetio je da se drugi apsolutno boje, odbojan im je.
Većina ljudi ignorira ga, čak i kad ih nešto pita, kaže Ivan o Hrvoju
"Skoro u 90 posto slučajeva ljudi ga potpuno ignoriraju, a ako Hrvoje nešto i pita, ne postoji odgovor", otkriva Ivan. Hrvoje se sa svime nosi humorom.2
Beskućnik i preformer
Možda kroz nerv bivšeg novinara, ovaj beskućnik redovito će posjetiti glavne evente u Zagrebu, upast će u političke skupove, na Facebooku će objaviti post i prokomentirati aktualnu situaciju. Da, Hrvoje ima i Facebook, Ivan pretpostavlja da se na internet spaja preko javnih punktova za internet.
"Benzin je poskupio, ali postoji zakonska olakšica ako vozite auto koji je stariji od Jože Manulića, jer onda litru benzina plaćate po cjeniku iz doba Buffalo Billa, kad se benzin kupovao u apoteci, zajedno s koka kolom", napisao je nedavno Hrvoje na svom Facebooku uz objavljenu fotografiju oldtimera parkiranog u Zagrebu, vjerojatno baš iz doba Buffalo Billa.
Hrvoje je preformer koji će se rado slikati po gradu
Ivan primjećuje da je Hrvoje zanimljivo preformer.
"Zna otići na trg među političare na neki skup, prati događanja, fotka se s političarima, gura se među njih. Definitivno zanimljiva osoba i pretpostavljam da tako uspijeva zaboraviti to što mu se događa. Ne mogu procijeniti otkud taj način rješavanja problema jer ne znam kakav je bio prije nego mu se ovo dogodilo", promišlja Ivan.
A Hrvoje u dokumentarcu otkriva svoju pozadinu, da je sa 17 godina krenuo za ratnog reportera, nanijeo ga život put Afganistana, ali došao je samo do Istambura gdje su ga opljačkali. Nabraja Hrvoje i da je na legendarnoj 101-ici izmislio novu stvar koja je tad bila zabranjena - on je puštao strane radio stanice. Danas je to standard, primjećuje.
"Idemo u Europu! Europska unija, pi**a mi materina, da mi pi**a materina!", viče Hrvoje u filmu.
Hrvoje je bio novinar, sada je beskućnik
A iako ima samo 21 godinu, Ivan se u filmu okušao u vrlo teškoj tematici za koju bi na prvu pomislili da bi se netko bavio u zrelijoj dobi, a da bi Ivanu po godinama bile bliže teme možda zabave, hobija, noćnog života... Iako vrlo mlad, odabrao je moćnu, ali tešku tematiku i primio se problema ljudi sa margine.
"Kad sam kretao u priču u glavi mi je bio kliše o beskućnicima. Vidjeli smo na tisuće njihovih fotografija i čuli njihove priče. Ali puno je jednostavnije postići dramaturški trenutak u takvoj priči i to u bilo kojoj formi umjetnosti, od fotografije do filma jer je to automatski tužna priča. Zato sam je pokušao ispričati na drugačiji način", kaže Ivan.
Sve je krenulo, zapravo, iz drugog projekta. Ivan je radio na izložbi fotografija "Izvan okvira" koja prati likove legendarne emisije Željka Malnara "Noćna mora".
"I neki od njih blizu su beskućništva. Pa je i sam Hrvoje u jednom trenutku bio u emisiji, ali njega nisam slikao za tu izložbu, nego sam o njemu odlučio napraviti film zato što to nije običan beskućnik. On je bio vrhunski novinar, imao je sve", govori Ivan.
Film izabran u natjecateljski dio
Sada je njegov dokumentarac ušao u natjecateljski dio festivala 31. Dana hrvatskog filma. "Velika mi je čast što su se selektori odlučili za moj film jer sam dobio priliku konkurirati s najbolji hrvatskim filmašima. Prijavljenih je bilo oko 200 filmova, selektirano 70-ak i iskreno nisam očekivao da će prihvatiti moj film. Baš mi je velika čast", govori Ivan. Premijera filma bila je 11. svibnja, došao je i Hrvoje.
Prije toga na svom Facebooku Hrvoje je napisao: "Obavijest obožavateljima - dokumentarni film Disident o patnjama Pumpija Uruki (tako mu je nadimak) je u natjecateljskom programu Dana hrvatskog filma u srijedu u 21 u kinu Tuškanac - nemoj da neki ne dojdeš da me gleda. Ulaz besplatan".
Hrvoje, bivši novinar, sam je doznao na premijeru i sjeo u publiku
Ovaj beskućnik stopio se s publikom. A reakcije?
"Pljesak je bio dobar…", smije se Ivan. Hrvoje je sam odobrio film. Zadovoljan je.
"I publika je zadovoljna i priča im je definitivno bila zanimljiva jer donosi neki novi pogled na beskućništvo, unosi nove elemente i razotkriva beskućnike kod nas u Zagrebu. Nema puno takvih domaćih priča u filmu i ta kratka forma od sedam i pol minuta donosi kao neki snippet u životu Hrvoja. Ipak, može se dobiti okus kako je to biti beskućnik", govori Ivan.
Imaju li beskućnici snove, svatko ih ima, a što je s ljudima na cesti?
"Kao što sam spominje u filmu, najveća želja bila mu je napraviti muzej i tu nastaje problem. Kad je imao nekoliko nekretnina, on je bio jedan od onih koji skuplja ekstremnu količinu stvari, ali to je prešlo granicu koju susjedni nisu mogli trpjeti i zato su ga deložirali. Imao je ideju napraviti muzej s milijardu stvari, all inclusive. Pretpostavljam da to vuče paralelu iz života kad mu je bilo dobro, da se može uvijek prisjetiti. On to radi i sad kad je u ruševinama banke, donosi ogromnu količinu stvari s Hrelića, skuplja knjige i ne uzme niti jednu knjigu, a da je ne pročita. Ali sada on nema ambiciju, zapeo je, vrti se sam oko sebe. Osobno ne znam što on može, ali mislim da on i ne želi ništa napraviti, da on tako jednostavno želi živjeti", promišlja Ivan.
Hrvoje ima 10 nekretnina, napuštenih zgrada, kasarni, tvornica
A što kaže o sebi Hrvoje u filmu?
"Sam bez igdje ikoga, žene me tu i tamo prevarile, pokupile pare… Po cijeli dan šećeš po gradu jer su ti sva vrata zatvorena, svi kažu pošaljite 'e-majl' i nikad ti ne odgovore. Hrane ima, svaki dan otvorene pučke kuhinje od onih u 10 do onih u 20 (Sati op.a)… Prežderavaš se silnim ćevapčićima s kratkim rokom trajanja kaj ostave u kontejneru kod shopping centra. Tako da gladan čovjek nije", govori Hrvoje.
'Što ti vrijedi stan?'
On ima 10 stanova na 10 lokacija, napuštene tvornice i kasarne.
"Od Jadrana do Zagreba imaš barem 50 objekata kojima možeš uživati. Što ti vredi imat' dva stana pa ti ga prodaju u 10 ujutro na Općinskom sudu", pita Hrvoje.
Ljudi nikad nisu zadovoljni, komentirat će Ivan, pa i situaciju kad se Hrvoje ljudi na pučku kuhinju
Kako mu onda pomoći?
Mladi autor filma otkriva da je to teško pitanje jer se i u filmu vidi da ljudi općenito nisu zadovoljni nikad s ničim. Tako je i dramatična scena u kojoj Hrvoje odlazi u pučku kuhinju s kantama, dobiva hrpu hrane, ali on želi još i bjesni jer to ne dobiva i to zato što nije dovoljno dobro očistio svoju kantu.
"On ima što jesti i ima gdje spavati i prilično sam siguran da je beskućništvo njegov odabir. Ako je ekstremno hladno, on će otići prespavati (u prenoćište op.a), ali većinu je vremena na ulicama i trgovima, u napuštenoj banci preko puta Poglavarstva, i nisam siguran da Grad Zagreb ima što specijalno za njega napraviti. Ali beskućnici u velikom dijelu to i žele biti jer uvijek možeš dobiti pomoć. Ne može netko iz grada njega hvatati, prilično sam siguran da je to njegov odabir", smatra Ivan.
Film je dostupan na Youtube, možete ga pogledati ovdje:
