Te vojske do jučer su bile malj političarima koji su razbili jednu nekoć utjecajnu državu Balkanskog poluotoka, ne bi li je izrezali na šest, sedam dijelova, pa postavili granice kojima su ograničili kretanje svojim građanima i omogućili zločincima i kriminalcima da slobodno šeću ulicama novih "tuđinskih" država. Simulirali su zatim kulu babilonsku, izmislili da Srbi, Crnogorci, Hrvati i Bosanci pričaju različitim jezicima i da se ne razumiju, uništili ogroman fond riječi, napadom na jezik izveli i napad na misao.
Postavili su građanima na grbaču birokratske aparate ni po čemu nevinije, pametnije i pravednije od jugoslavenskih, uhljebili niz profesionalnih nacionalista, učinili ih uglednim i imućnim vlastodršcima ili kapitalistima, afirmirali nacionalizam kao poželjnu pojavu, napravili "preraspodjelu" imovine (čitaj: krađu gigantskih razmjera), uništili industriju, nemušto i korumpirano rasprodali sve što je vrijedilo europskim imperijalistima...
I da! Umalo zaboravismo, provjerili su je li točno da lepa sela lepo gore, a isto su morali utvrditi i u slučaju gradova. Sve to, dakako, nisu znali napraviti bez da usput rasele, izmuče, osakate i pobiju na stotine tisuća ljudi koji su do jučer živjeli skupa, družili se, pili, ručali, spavali skupa, ženili se međusobno i imali male "polutane" za djecu. Godinama nakon masakra su se kao crvi hranili ranama na svim tim leševima, ekshumirajući ih u dnevnopolitičke svrhe ili, potpuno praktično, samo kako bi pomaknuli fokus od onoga što su zaista radili – nemilosrdno pljačkali.
Božji ljudi
No, devedesete su bile takvo vrijeme – ružama su se posipali tenkovi, božji ljudi su prvo blagoslovili puške (copyright by TBF), a zatim i razdor i netoleranciju. Za to su bili nagrađivani udobnim foteljama na raspolaganju u religijskoj hijerarhiji. Primjerice, Marin Srakić, biskup koji nije krio da rado odlazi u posjet optuženima za ubijanje hrvatskih građana srpske nacionalnosti, ostvario je karijerni maksimum.
Efendija Mustafa Cerić također. Njegov autoritet je danas toliki da kompetentno savjetuje roditeljima žrtava pedofilije da se prije prijave policiji i odvjetnicima o zlostavljanju rođene djece prvo posavjetuju s vjerskim vlastima, jer civilne ne razumiju zašto imam dira djecu.
Zločinci i suradnja na koju smo službeno zaboravili
I onda sviće i taj dan – normalizacija odnosa. Diktatori – drugovi u Karađorđevu, neprijatelji u glavnim gradovima novonastalih državica – pokojni su, a ostali zločinci su ili na slobodi ili uživaju specijalni i prilično ekstravagantan tretman u zatvorima. Ili se trude umrijeti na papiru, poput Ratka Mladića, inače, čovjeka kojemu su Hrvati usred rata u BiH, u kojem su dali svoj obol igri "svi protiv svih", platili devet milijuna maraka na račun raznoraznih usluga.
Doživjeli smo i to da u sklopu normalizacije odnosa u regiji-regionu hrvatski predsjednik izrazi žaljenje zbog istrebljenja Muslimana u Ahmićima. Naša "demokratski izabrana" Vlada htjela ga je zbog toga gotovo pa zbaciti pozivajući se na "činjenice" koje su zapisali birokrati. Ta bezgrešnost domovine svakodnevno se potvrđuje širokim masama zahvaljujući režiji Obrada Kosovca, vrlo funkcionalne i uslužne švelje za prekrajanje povijesti na javnim televizijama u svim režimima, od milja nazvanog Kopernikanski Obrad. Tako treba izgledati normalizacija u 2010. godini?
S našim 'normalnim' ponašanjem idemo dalje
Isto kao što je normalno da nam premijerka živi u stanu iz kojeg su protjerani Srbi. Ili da su nam kriminalci nagrađeni legalizacijom otetih društvenih dobara, ili da nam premijer pobjegne bez objašnjenja. Birokracija je bujnija no ikad, umjesto novca imamo dugove, nikako da dođemo do novca Europske unije koji nam je obećan, ne puštaju nas unutra. Zbog, navodno, uvezene krize ukidaju se prava radnicima koja su dobivena u doba rata. Uvode se porezi na poreze. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe da bi se reklo "idemo dalje" i nastavio ovaj beskrajni niz "normalnih pojava", na koje smo navikli nakon ratovanja vojski koje su u utorak 8. lipnja 2010. godine ponovno postale drugarske.
Sve to krasno izgleda, ali dok ne dođe do lustracije, neće biti ni prave normalizacije, osim na papiru. Samo nepovratna šteta.
