Prema podacima koji nisu konačni (možda će se pribrojiti preminuli do 30. siječnja 2018., koji su imali nesreću u 2017.) na hrvatskim je cestama tijekom prošle godine smrtno stradala 331 osoba. To je 7,8 posto više nego u 2016., kad je u prometnim nesrećama skončalo 307 osoba, a i tom smo brojkom, po razmjernim pokazateljima smrtnosti na cestama, bili 60 posto iznad EU prosjeka! Sigurnost cestovnog prometa, dakle, vozi u rikverc, premda je Hrvatska od 2000. u cestovnu infrastrukturu, razmjerno broju stanovnika i BDP-u, uložila najviše, ne samo u Europskoj uniji, nego u svijetu, piše prometni stručnjak Željko Marušić.
Kad se uračuna odljev stanovništva, intenzivan proteklih godina i to upravo prometno najaktivnijeg dijela (što bi trebalo smanjiti broj nesreća), realna je smrtnost na našim cestama 80 na milijun stanovnika. U Europskoj uniji, čiji prosjek Hrvatska obara (!), jer je među dvije ili tri najgore zemlje, broj poginulih je oko 50 na milijun stanovnika. Opravdanje kako je tijekom 2017. bilo neusporedivo manje poginulih nego prije 10 ili 15 godina, neutemeljeno je i promašeno.
Naime, drastično smanjenje smrtnosti na cestama europski je i svjetski trend, prvenstveno zaslugom aktivno i pasivno sigurnijih automobila, većeg udjela autocesta i viših standarda sigurnosti svih prometnica, programu europske komisije za promet EuroRAP, da ceste 'opraštaju greške'. Dakle da postoje kvalitetne ograde na svim potrebnim dionicama te da u zonama izlijetanja nema stabala, čeličnih i armirano-betonskih stupova, okomito postavljenih zidova i ostalih čvrstih i masivnih objekata. A kakvo je stanje kod nas? Uh.... Potvrđuju to i uzroci jučerašnje pogibije četiri osobe na našim cestama.
Kako se brojke utemeljenog i očekivanog smanjenja smrtnosti na cestama proteklih desetljeća ne bi uzimale kao alibi, odnosno ublažavanje lošeg stanja, evo usporedbe: od 2005. do 2015. na europskim je cestama smrtnost smanjena 43,1 posto, a na hrvatskim 41,7 posto! Plaćamo danak starenju voznog parka, usporenom i nepoštenom pravosuđu, manjkavim propisima, preskupim taksijima, manjkavom nadzoru, prevelikom broju obijesnih vozača i recidivista u prometu...
Ovo je deset razloga vrlo lošeg stanja sigurnosti na našim cestama: prestar vozni park, zbog nerazumno visokih davanja; neučinkovito i nepošteno pravosuđe; nedovoljno oštre kazne za obijesne vozače; nesigurne prometnice, pogibeljne zone izlijetanja;neučinkovit i manjkav nadzor prometa; manjkavi i nelogični prometni propisi; preskup taksi prijevoz; previsoke cestarine, pogotovo izvan sezone; loše medicinsko zbrinjavanje unesrećenih; upravljanje sigurnošću prometa u MUP-u umjesto u MPPI-ju, zaključio je Marušić.
