Kao što je istaknula u naslovu, Tamara je odlučila obogatiti svoj etno-jazz izričaj utjecajima svega i svačega.
Pritom se najviše oslanjala na funk, čiji je zadatak bio modernizirati i osvježiti formulu koja se već odavno istrošila. Transformacija je propala zbog činjenice da nije imala hrabrosti raskrstiti s istarskim glazbenim nasljeđem pa spoj u većini slučajeva djeluje krajnje konfuzno. To se posebno odnosi na način pjevanja kojem ponekad, kao u neizrecivo lošem coveru "Galeba", ne može pomoći ni fenomenalna sviračka međuigra pratećeg benda.
Dojam je donekle popravio Rambo Amadeus koji je gostovanjem u "Turbo Funk" sebi osigurao najbolju stvar unatrag desetak godina. Urnebesna parodija čudnih ljudi koji vole još čudniju glazbu bez konkurencije je ključni trenutak "Neću više jazz kantati" i jedino što ambicizonoj ideji istarske kantautorice daje neko opravdanje.
Vjerujem da će žanrovsko proširenje upaliti na nekom od sljedećih izdanja Tamare Obrovac, no ovog joj je puta nedostajala jasnija vizija nečeg čime bi zamijenila križanac spoemnut na početku teksta.
Album kojeg se isplati poslušati, ali ne više od jedanput.
