U Hrvatsku je danas stigao europski ministar poljoprivrede gospodin Phil Hogan. Gospodin Hogan je stigao na Međuparlamentarnu konferenciju o "Ulozi parlamenta u oblikovanju budućnosti hrane i poljoprivrede". Obzirom da je uloga našeg parlamenta u tome, kao i u svemu ostalom, nikakva na te fraze više nećemo trošiti vrijeme, ali stanje naše poljoprivrede zaslužuje i vaše i naše vrijeme.
Gospodin Hogan, naime, upravlja s poljoprivrednim budžetom Europske unije od 365 milijardi eura. Toliko iznosi šestogodišnji proračun za poljoprivredu i ruralni razvoj.
Kako je ta gomila para jedan od glavnih razloga zašto smo ušli u Uniju, i mi smo se izborili za svoju hrpicu para - dosad smo ubrali oko 3 milijarde, a u idućih 6 godina trebali bi povući još 4 milijarde eura. Ali vidi sad čuda: što više novaca povlačimo iz Europskih fondova to nam poljoprivreda sve manje vrijedi, sve manje proizvodimo i sve više uvozimo.
Tako je vrijednost poljoprivredne proizvodnje od ulaska u Eu pala za četvrtinu, a njezin udio u BDP-u za skoro 40 posto. A da to hrvatsko čudo bude veće, broj poljoprivrednih površina se povećao: recimo broj pašnjaka je s 300.000 hektara skočio na 600.000 hektara.
Na pet tisuća kvadrata plastenika rastu jagode. Prije su se tu uzgajale mahune, ali novi vlasnik Danijel bacio se u isplativije sadnice. No, ni taj posao ne donosi laku zaradu, čak ni uz potpore.
"Mi smo se prijavili na natječaj za mjeru 6-1-1, za mlade poljoprivrednike, ali u šestom mjesecu je zatvoren natječaj, a još nema nikakvih podataka o tome tko je dobio, kako je dobio, je li dobio", kazao nam je poljoprivednik Danijel Pustički.
Osim što ne zna hoće li na vrijeme dobiti potreban novac, od ulaska u Uniju problem mu stvara i nekonkurentnost na zajedničkom tržištu, ali i manjak ljudi koji bi jagode brali.
Plodove jagoda nemoguće je brati na bilo koji način osim ručno. No, problem je nedostatak radne snage. Iako satnica za ovakve poslove u zadnje vrijeme raste, proizvodnja pada zbog njezinog nedostatka, i mogla bi i dalje samo padati.
I tako je s nizom važnim namirnica. Od ulaska u Uniju manje je hrvatske zemlje zasađene krumpirom, kupusom, lukom i češnjakom. Negativan trend je i s maslinovim uljem, grožđem i jabukama, a pozitivan jedino kod mandarina.
Ništa bolje nije ni u stočarstvu. 13 % manje krava, 25 % manje svinja, mlijeka se proizvodi 10 % manje, a uvoz je tri puta veći od izvoza. I naravno, žestoka konkurencija i tu čini štetu.
Na ovoj farmi nadomak Zagreba ima otprilike 150 krava i procjene su da će jedino takve farme i biti isplative, jer one koje imaju desetak ili petnaestak krava već sada nisu konkurentne.
Kristijan se stočarstvom bavio i prije ulaska u Uniju. Kaže kako su im obećavali da će Unija upravo njima koristiti, da bi danas domaće krave zadovoljavale tek 40 posto potreba države za mlijekom. A u Austriji, kako kaže, svaki stočar ugodno živi s tek 15ak krava u prosjeku.
"Kad to vidimo pitamo se, a zašto to u Hrvatskoj ne ide. Pa nitko u toj Austriji na onom brdu nije blesav i ne zna otići u razvijeni grad. Jednostavno toj državi je stalo da seljak ostane na svom imanju, na selu i da se bavi onim od čega vjekovima živi", kazao je uzgajivač krava Kristijan Pandek.
A da sustav nije posložen kako treba vidi se i u detaljima.
Primjer je mjesto gdje se nalaze najmlađi stanovnici ove farme. Između ostalog i tele koje se doslovce prije pet minuta otelilo. Ovo bi tele za dvije godine tek moglo postati krava za mužnju, a prema dosadašnjim propisima država u te dvije godine nije davala proizvođačima nikakve subvencije.
Baš o subvencijama pitali smo glavnog EU operativca za poljoprivredu jer europske potpore rastu, ali ne raste i proizvodnja u Hrvatskoj. Kako to?
"Zadržavamo mogućnost da zemlje članice daju proizvodno vezane potpore i sektorske potpore, unutar zadanih ograničenja. U suprotnom, bilo bi to bez pravila, ne bismo imali zajedničko tržište, niti zajedničku europsku politiku. To bi bilo na štetu država poput Hrvatske i njezinih poljoprivrednika", izjavio je Paul Hogan, povjerenik Europske komisije za poljoprivredu i ruralni razvoj.
Nadovezao se i naš ministar, pozivajući na strpljenje.
"Naravno da treba proći neko vrijeme da naši poljoprivrednici osjete prave benefite članstva u Europskoj uniji, programa ruralnog razvoja koji se, ako ćemo biti pošteni, uistinu koristi tek zadnje dvije godine. Prema tome, definitivno u budućnosti očekujemo povećanje proizvodnje, efikasnije i konkurentijeg hrvatskog poljoprivrednika", najavio je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić.
No, oni koji sektor pomno prate kažu, em smo u Uniji ušli nespremni, em novac iz fondova ne donosi produktivnost i rast.
"Tako da je potrebno napraviti suvislu strategiju koja će se temeljiti na realnim podacima što mi možemo proizvoditi, regionalizaciju napraviti gdje se to može proizvoditi i potaknuti proizvođače da se udružuju jer mali, usitnjeni ne mogu to raditi", smatra Miroslav Kuskunović, urednik portala Agrobiz.hr.
Dok se to zbilja ne dogodi, ovo bi tele moglo postati krava muzara.
Već smo u Direktu govorili o tome kako s rastom poljoprivrednih poticaja pada poljoprivredna proizvodnja, govorili su nam to gosti koji se bave poljoprivredom i žive od poljoprivrede, ali sad imamo i akademsku, istraživačku potkrijepu te teze. Profesor Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta napravio je cijelu studiju o tome, čije smo podatke koristili u ovom prilogu.
Kako vi objašnjavate taj apsurd: što više novaca iz EU fondova, to manja vrijednost poljoprivredne proizvodnje?
Moram upozoriti na jednu stvar, vi spominjete poticaje. Otkad smo članica EU mi nemamo poticaje koji bi poticali proizvodnje. Mi imamo potporu, to je potpora dohotku koja dolazi iz 1. stupa i potpore ruralnom razvoju.
Potpora je podrška dohotku, dakle, netko tko se bavi poljoprivredom, samo zato jer se bavi poljoprivredom, dobiva novac. Kako će on to kanalizirati, to je njegov problem. Na to nijedno ministarstvo nema utjecaj. Povezivati porast ili smanjenje poljoprivredne proizvodnje s visinom potpore ne bi bilo korektno sa znanstvenog stajališta.
Pad proizvodnje možemo povezati prvenstveno s nespremnošću naših proizvođača. Potpore ne daju rezultat niti su postavljene da daju. Mi bismo to htjeli. I kad je EU primijetila da se nešto događa, sada dolazi do promjene sustava gdje bi zaustavili smanjene broja proizvođača i nova potpuno politika zagovara puno veću potporu manjim proizvođačima.
Kako to da se udvostučio broj hektara pašnjaka, a stočarstvo nam nikad gore?
Napisao sam da je porast trajnih pašnjaka. Tu su i trajni travnjaci, pašnjaci i livade. Koliko je pašnjaka, to je bila priča o zlouporabi sredstava iz sustava potpore, ja to ne mogu tvrditi, bilo bi nekorektno. Sigurno je da je i to pripomoglo. Međutim porast i livade i pašnjaka govori nešto drugo, a to je da očito oni nisu u funkciji poljoprivredne proizvodnje. Da jedan dio površina koje su se vodile kao poljoprivredne prelaze u ovaj drugi i to govori o stanju poljoprivrede, a to je loše.
Uz stočarstvo najveći pad doživjelo je povrtlarstvo, površine pod povrćem su smanjenje za 60 posto, a deficit se povećao 6 puta, dakle, 6 puta više uvozimo nego što izvozimo?
Uvijek smo imali suficit pšenice. Kad govorimo o povrtlarstvu i bilo kojim drugim biljnim proizvodnjama, one su podložne utjecaju klimatskih promjena. Primjerice, prije dvije godine imali smo proizvodnju jabuka od negdje 65 tisuća tona, znači bio je jedan veliki deficit, ove godine se desila jedna velika proizvodnja od 130 tisuća tona i imamo višak jabuka. Moja analiza je upozoravala na to što se događa i da posluži ne kao kritika nego pouka što da činimo, a to je da pokušamo kod biljne proizvodnje smanjiti utjecaj klimatskih promjena.
Spomenuli ste Austriju. Zbog čega u južnom Tirolu nemamo toliko oscilacije u proizvodnji jabuka? Oni imaju odlične sustave za zaštitu od mraza, tuče te su proizvođačke organizacije koje su povezane.
Kaže Tolušić da će potpore dati svoj rezultat. Vaša prognoza što će biti s hrvatskom poljoprivredom?
Dijelom mogu biti suglasan s njim, međutim ono što se u poljoprivredi događa je loše i to kad se zakotrlja treba puno vremena da se to riješi. Moje su prognoze da će u narednih pet godina u Hrvatskoj biti iz sustava proizvodnje isključeno negdje desetak do petnaestak tisuća proizvođača. Oni će nestati, to je neminovno!
