Zbog svojih stavova o prošlosti posljednjih se godina susrećem s različitim vrstama pritisaka. Prijetnje smrću, pogrdni izrazi, razne manifestacije hrvatskog patriotizma poput pljuvanja nasred ulice ili u restoranu, vulgarna vrijeđanja i sudske tužbe, predstavljaju samo dio moje višegodišnje svakodnevice. Posljednji u nizu pritisaka dogodio se prošli tjedan, a razlikuje se od dosadašnjih po tome tko stoji iza njega. Zastupnik u Hrvatskom saboru Milan Vrkljan, bivši hadezeovac koji je u parlament ušao kao član Škorinog Domovinskog pokreta, poslao je otvoreno pismo članovima Senata Sveučilišta u Zagrebu i rektoru Damiru Borasu u kojemu ih poziva da reagiraju na "neodgovorno i neznanstveno ponašanje" Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine i Hrvoje Klasića, koji svojim "racionalno neobjašnjivim i ekscesnim ponašanjem" sramote spomenuto Sveučilište i nanose mu štetu.
Moram priznati da u prvi mah kada su me upozorili na ovo pismo nisam imao pojma tko je Milan Vrkljan. Kratkim istraživanjem došao sam do objavljenih informacija da se radi o liječniku koji svoju dužnost u Saboru obavlja volonterski jer je službeno i dalje zaposlen u KBC-u Sestre milosrdnice. Međutim, uprava te bolnice potvrdila je da se Vrkljan, iako je uredno primao plaću, na poslu mjesecima uopće nije pojavljivao ili bi se u nekoliko mjeseci pojavio tek nekoliko puta na dva-tri sata. Osim toga, mediji uz njegovo ime i ime njegove obitelji spominju, gle iznenađenja, i razne nekretninsko-građevinske afere započete 1990-ih tijekom privatizacije, a koje izgleda do danas nisu razriješene, kao i to da je liječnik Milan Vrkljan svojevremeno nepravomoćno osuđen zbog primanja mita, ali ga je od pravomoćnosti presude i odlaska u zatvor, po dobrom starom hrvatskom običaju, spasila zastara.
Prozvavši dojučerašnje stranačke kolege za spletkarenja i "trgovačko-nagodbenjačke motive" Vrkljan je ubrzo po ulasku u Sabor, i to s drugim po redu najmanjim brojem preferencijalnih glasova, napustio Domovinski pokret naglasivši da je njegov "osnovni politički motiv stvaranje socijalne i pravedne hrvatske države, države funkcionalne vladavine prava u kojoj su svi građani jednaki pred zakonom". E pa kad takav domoljub i poštenjačina javno nekoga prozove za sramoćenje i nanošenje društvene štete, onda to ipak zahtijeva komentar.
Neistine i klevete saborskog zastupnika
Ustvari, dva su razloga zašto sam odlučio komentirati neistine i klevete koje u svom otvorenom pismu iznosi Milan Vrkljan. Prvi je taj što bih se zbog moralne i stručne diskvalifikacije inače vjerojatno obratio sudu, ali uvaženog zastupnika od sudskog progona štiti saborski imunitet. A drugi se odnosi upravo na razloge njegova prozivanja Senata sveučilišta na reakciju protiv "ekscesnih", i time valjda nepoćudnih, pojedinaca, odnosno na sam sadržaj otvorenog pisma. Neću ovom prilikom ulaziti u detalje objeda na račun kolega Goldsteina i Jakovine. Vjerujem da će, ako procijene potrebnim, oni to sami učiniti.
Tek da spomenem kako smatram nakaradnim to što jedan saborski zastupnik, kada napada Goldsteina, znanstveno utemeljene spoznaje o karakteru i broju žrtava logora Jasenovac naziva "lažima iskonstruiranima od srbijansko-komunističkog nasilnika Aleksandra Rankovića i ideologa srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića", i time daje podršku i poticaj ionako sveprisutnom povijesnom revizionizmu u Hrvatskoj. Međutim, to što netko tko nije povjesničar sumnja u rezultate istraživanja povjesničara, pa premda ta sumnja bila i ideološki motivirana, nije kazneno djelo. Ali, nevinu osobu javno proglasiti odgovornom za ubojstvo, bi moglo biti. A upravo to je Vrkljan učinio u onom dijelu u kojem se obraća meni.
Dakle, što mi Vrkljan zamjera? To što sam napisao knjigu kojom "veličam lik i djelo bivšeg komunističkog moćnika Mike Špiljka", koji je "okarakteriziran od strane suda u Münchenu kao naručitelj ubojstva Stjepana Đurekovića". A baš zato što je meni to sve poznato Vrkljan se čudi što "unatoč dokazanom zločinačkom djelovanju Mike Špiljka Klasić objavljuje hvalospjeve o Špiljku?!". Ova priča posljednjih se nekoliko godina često mogla čuti u hrvatskoj javnosti, ali uglavnom iz usta ili pera desničarskih ekstremista, proustaških emigranata i svih onih kojima je životna misija socijalističku Jugoslaviju proglasiti zločinačkom tvorevinom, a političare koji su je vodili redom zločincima. Međutim, kada je izgovori čovjek koji sudjeluje u vođenju države, u donošenju zakona i koji se, kako sam ističe, bori za vladavinu prava, onda to nažalost ne govori samo o njemu nego i državi koju predstavlja.
Nasilničko ponašanje u ime nacionalnih interesa
Samo da pojasnim, priča o umiješanosti Mike Špiljka u ubojstvo Đurekovića pojavila se na sudu u Münchenu kao tendenciozna, maliciozna i ničime argumentirana konstrukcija jednog, pokazat će se, krajnje nepouzdanog, ili točnije, lažnog svjedoka. On sam će kasnije priznati da je dao lažni iskaz i to po uputama državnog odvjetništva, policije i tajnih službi SR Njemačke. Dijelom zbog te činjenice, a još više zbog nepostojanja ikakvih kompromitirajućih dokaza, u pravomoćnoj presudi kojom su 2016. za ubojstvo Đurekovića osuđeni Josip Perković i Zdravko Mustač, ime Mike Špiljka niti se dovodi u ikakvu vezu s ubojstvom niti se u bilo kojem drugom kontekstu uopće spominje! Ovdje je važno naglasiti da tu presudu nije donio neki hrvatski sud na čelu sa sucem koji je pokazivao nostalgiju za komunizmom i Jugoslavijom, nego njemački sud sa sucem i članovima sudskog vijeća koji su tijekom suđenja pokazivali sve samo ne projugoslavenske i prokomunističke sentimente.
I da, sve sam to detaljno, analizirajući tisuće originalnih dokumenata, opisao u svojoj knjizi, a još detaljnije se cijelim slučajem u svojoj knjizi pozabavio Anto Nobilo. Sve navedeno Milanu Vrkljanu jest ili bi mu moglo biti poznato kada bi ga zanimala istina, a ne podilaženje biračkom tijelu koje iskrivljavanje hrvatske povijesti i negiranje zločina počinjenih od strane Hrvata smatra domoljubnim činom.
Kao što me u znanstvenom radu i javnom angažmanu nisu zaustavili dosadašnji pritisci, neće niti ovaj. Bez obzira na to što se radi o utjecajnom političaru koji koristi svoju poziciju moći kako bi izazvao reakciju (odnosno sankciju) mog poslodavca. Baš naprotiv! Uvijek sam se rado, snagom argumenata, suočavao s nasilnicima koji su svoje nasilničko ponašanje, bilo fizičko ili verbalno, opravdavali domoljubnim i nacionalnim interesima. Kako s onima koji su to radili u prošlosti, tako i onima koji to rade danas.
