Police u Slobodanovu stanu nose samo lijepe uspomene. Prije 25 godina branio je svoj grad, a njegova je obitelj bila u prognanstvu. I on je morao otići nakon pada. Osam godina kasnije bez imalo premišljanja vratili su se u mrak i ruševine.
"Često sam se pitao kako oni koji odu u Ameriku i imaju bogatstvo dođu umrijeti na svom kamenu. Onda sam ja shvatio da je to nešto jače od tebe i da te vuče da dođeš", kaže Slobodan Božanović, stanovnik Vukovara.
Dok je grad heroj krvario, njegova djeca Majda i Mario s majkom su mijenjali gradove, a na kraju su se skrasili u Bjelovaru.
"Bili smo u Bjelovaru 9 godina. Ja sam tamo završila srednju i osnovnu školu. Bilo mi je to skoro najljepše doba u životu. Meni je Bjelovar ostao u srcu", kaže Majda Kefer.
"Najbolji osjećaj svega toga bio je povratak u svoj grad", prisjeća se Mario.
Nikada nisu pomislili da se neće vratiti i ostati.
"Tu smo, gradimo život. Borimo se, radimo na tome da nam bude što ljepše i ugodnije u ovom gradu", dodaje Majda.
Smeta ih što se Vukovar naziva gradom slučajem. Ne zaboravljaju tko su i što su prošli. Već žive s nadom u bolju budućost.
"Vukovar nikako nije grad problem. To će vam reći svaki stanovnik ovog grada. Prije da je to problem drugih ljudi koji ga koriste kao problem za neke svoje političke poene", ogorčen je Mario.
Njihova djeca peta su generacija Vukovaraca u ovoj obitelji. Pred obljetnicu uvijek je emotivno, a djecu zanima što se dogodilo.
"To je poseban dan. Što ja mogu njemu reći osim da je Vukovar grad heroj koji se borio snažno i da i on takav treba biti u životu kao i ovaj grad. Borben, izdržljiv", kaže Mario.
Grad koji se nastavlja graditi, počinje živjeti - polako, ali dostojanstveno. U Vukovaru se ima što vidjeti.
A ova velika obitelj živi puna optimizma. Kako i ne bi - kad uz sebe imaju novu generacuiju koja će tek početi graditi svoju, ali i budućnost grada heroja.
