U hrpetini od četvrt milijuna izvještaja, napomena, uputa i bilješki američke diplomacije koji su iscurili via WikiLeaks, od strane nepoznatih počinitelja, valja dobro čeprkati kako bi se došlo do najsočnijih. Ovisi i što se pod time podrazumijeva, nekima je najzanimljivije da je Merkel ziherašica, jer to valjda ne znamo iščitati iz njezine politike, drugima, pak, načini kako se svi sakupljeni podaci analiziraju i što se iz njih da izvući, a treći se zalede nad zahtjevima saudijskog gazde za intervencijom u iranskom susjedstvu. U tom kontekstu pričica o pljuski vjerskog lidera Ahmadinedžadu može biti i dio specijalnog rata, a ne konstatacija. Specijalisti za obradu podataka ionako tvrde da se preko 95 posto svih ključnih informacija da izvući iz medija, za ostatak služe različiti Echeloni (američki sustav nadzora, odnosno zabijanja nosa u poslove drugih oliti špijuniranja, primarno za poslovne potrebe), kompjutorski sustavi, pri čemu je najteže izvući pravu stvar iz tog mora podataka. Dio koji je isplivao jesu direktni kontakti na terenu, što diplomati čine – ali tko nam garantira da dio ovoga nije običan spin?
Dokumenti su zgodni jer ilustriraju opseg posla golemog diplomatskog aparata, ali i potvrđuju da diplomati nisu cijepljeni od ljubavi prema slikovitim, poetskim noticama, poput one o Medvedevu kao Robinu Batmana i pseće alfe Putina. Oni govore i o stvarima koje su se dale pročitati u bilo kojim novinama, čak najozbiljnijim – teško će itko talijanskog premijera opisati riječima drugačijim od površnog ili neodgovornog, pogotovo imate li priliku vidjeti osobu sa svim njezinim mušicama, primjerice, onim bijelim jastukom koji je asistent nosio za hvalisavim Talijanom kako bi oniži čovjek, zasjevši na stolac, izgledao viši. Isto tako, ukazuju koliko se stvari događa iza kulisa i koliko se trgovine pokušava, ali i obavi. Naši su jadni susjedi kupili Obamin dolazak, trofej za vlast prihvaćanjem zatvorenika iz Guantanama, a nekadašnje zemlje Varšavskog pakta su škrgutale zubima, no ilegalni su zatvori morali biti. Na terenu, recimo, jedne Hrvatske, američki je veleposlanik faca nad facama. U izoliranoj Hrvatskoj prve polovice devedesetih Amerikanci su izigravali gubernatore, i to su bili. Ilustraciju njihovog ponašanja u Hrvatskoj dala su haška svjedočenja Petera Galbraitha, svojevremeno veleposlanika u Zagrebu, makar onaj dio koji je prošao provjeru vašingtonske administracije tek time dobivši dozvolu za kompletiranje činjenica.
WikiLeaks ima svoju tračersku i svoju ozbiljnu stranu. Ova druga pokazuje kako svijet funkcionira i kako svaka zemlja, bez razlike, čini svoje aranžmane i dealove, kako se partneri ucjenjuju, navode na tanak led i uvjeravaju u stvari koje treba ili ne treba činiti. Većinu stvari znamo, dokumenti koji su procurili pomažu da se spoznaje koncentriraju i izbruse. Hrpa papira objavljenih na WikiLeaksu ima ulogu nesređenih memoara političara, svi oni kad odu iz ureda izdaju dobro čitane (i plaćene) knjige uspomena. Dokumenti pričaju o pohlepi i naivnosti, o aroganciji i ignoranciji, o idejama i pokušajima, o tome kako jedna strana vidi drugu i kako bi ova druga željela biti viđena. Istina sadrži više faceta, ovisno s koje se točke promatra i kakvom je svjetlošću obasjavate. Da, u biti se ništa nije promijenilo od renesansnih vremena – rano 21. stoljeće isto ima "Vladare" po Machiavelliju. Ako ne ništa drugo, dokumenti koji su procurili unijeli novo značajno poglavlje u debelu knjigu ljudske gluposti.
Bilo bi baš dobro da se ekipa WikiLeaksa dočepa detalja vezanih uz pristupne pregovore i da ih traži na europskim, a ne američkim adresama. O tome je malo javnih bilješki, izuzetak je finski pregovarač sa svojim opservacijama, prema kojima je evidentno da su čak i najrazvijenije zemlje u čekaonici za EU imale problema s pojedinim članicama koje su htjele iskoristiti jedinstvenu šansu.
Kasnije, u svrhu ostvarenja projekta reunifikacije Europe, a nakon što je sama ujedinjena, Njemačka je oprostila Češkoj Benešove dekrete – kao izuzetak od pravila. Samo je pravilo nastavilo bezuspješno tražiti izuzetke, Slovenija je srušila nepisanu regulu da predsjedavajuća zemlja gura europsku, a ne vlastitu agendu zabrljavši totalno s Hrvatskom oko razgraničenja na moru. U vrijeme najžešćih ispada dobrosusjedskog ludila američke su diplomatske note preko Francuza (koji su također dobili košaricu jer je inicijativa o rješenju spora došla prerano za lokalne politikante s obje strane granice/meje) najavljivale rasplet.
Nažalost, čak i da imamo punu sliku o svemu, od toga nikakve koristi jer saznanje dolazi prekasno. Kada EU shvati da proces proširenja zavređuje transparentnost – a u ovom je trenutku nema ni u tragovima, i to bez opravdanih razloga! – proširenja više neće biti. Da, pristupni su pregovori najtajnovitiji tajni posao. Pa se onda čude i zdvajaju što su ljudi toliko protiv Europe. Angažirajte WikiLeaks za naše gluposti!
