Da se Hrvatska proglašava samostalnom i suverenom državom objavio
je 25. lipnja 1991. prvi i nikada prežaljeni hrvatski predsjednik
Franjo Tuđman u govoru koji su putem radija i televizije pratili
građani Republike Hrvatske. Na današnji dan slavimo dakle 28.
obljetnicu od proglašenja državne neovisnosti i suverenosti u
spomen na taj lipanj 1991. kada je Hrvatski sabor donio odluku o
pokretanju razdruživanja od ostalih republika tadašnje
SFRJ.
"S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim
republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom
svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike
da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i
suverenom državom, te pozivamo sve vlade i parlamente svih država
da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin
slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom
međunarodne zajednice slobodnog svijeta", izjavio je tada Franjo
Tuđman, čovjek po kojem se danas zove aerodrom.
Zračna luka koja se danas zove njegovim imenom
Na malo kojoj životnoj destinaciji, mjestu sa kojeg dolazite ili
odlazite, imate takav osjećaj životne istine kao na aerodromu.
Ili zračnoj luci, kako hoćete. Esencija života samoga po sebi
odvija se na tih stotinjak kvadrata premreženih terminalima,
video zidovima i kućicama iz kojih vas promatraju djevojke što
rade za rent -a-car poslovnice. Ako ste ikada imali osjećaj
prolaznosti, ali istovremeno i osjećaj ljubavi, osjećaj zbog
kojeg točno znate i potpuno ste sigurni što je život, imali ste
ga na tom mjestu. Život, i tko u vašem igra značajnu ili presudnu
ulogu. Taj osjećaj imate netom pri izlasku iz aviona. Ni na
jednom drugom mjestu na svijetu emocije i ljubav nisu toliko
izražene kao na aerodromskim terminalima.
Ako pažljivo promatrate lica onih koji ulaze sa piste u predvorje
zračne luke, sve će vam biti jasno. Ljudi su u tim momentima,
kada su bili toliko blizu svojoj prolaznosti i opasnosti koju
uzrokuju zračna putovanja, emocionalno ogoljeni do same
jednostavnosti života. Zagrljaje, trčanje nekome u susret,
rijetko ćete kada vidjeti na autobusnim ili željezničkim
terminalima. Oni su rezervirani isključivo za onaj trenutak kada
prođete staklena vrata i preuzmete svoju prtljagu sa kružne
trake, a pred vama stoji draga osoba koja na neki način osjeća
isto što i vi. Da vas je mogla nepovratno izgubiti. Taj usud
zračnih luka mijenja ljude. Ponekad je dovoljan i stisak ruke,
osmijeh, obična poslovna epizoda, no taj moment kada zagrlite
voljene neponovljiv je i dragocjen. Neponovljivo je iskustvo.
Tako je uglavnom u svim zračnim lukama, osim u jednoj.
Više rastanaka nego sastanaka
Naime, zračna luka o kojoj je riječ u ovoj priči, ima još jednu dodatnu, emocionalnu dimenziju. Novo i užasno iskustvo koje će nažalost mnogi naši sugrađani iskusiti. Bolno iskustvo rastanka sa svojom djecom. Kroz zračnu luku Franjo Tuđman, sviđalo se to vama ili ne, simbolično ili ne, više se dogodilo hrvatskih rastanaka, nego sastanaka. Više se dogodilo hrvatskih odlazaka, nego dolazaka. Sa ovih prostora odlazilo se, istina, u svim vremenskim razdobljima. Trbuhom za kruhom što zbog neimaštine, što zbog gladi odlazilo se u svim vremenskim periodima, i konstanta je jedina prava riječ kojom možemo opisati egzodus ljudi sa ovih područja. Konstanta u određenim vremenskim intervalima uzrokovana određenim ekonomskim prilikama. Odlazilo se na prijelazu stoljeća u nepoznato, u nove zemlje koje su nudile bolji život i sigurniju egzistenciju, odlazilo se iz ove doline suza i zbog političkih, a boga mi i zbog kriminalnih razloga.
Svoj odlazak sa rodne grude uvjetovale su najčešće ekonomske prilike, ali i usud i prokletstvo nikada dočekanog "boljeg vremena" ili novijeg "blagostanja" nisu u ljudima donosili vjeru u bolje sutra. I upravo je taj nesretni Franjo Tuđman, isti onaj koji nas je na današnji dan prije 28. godina „razdvojio“, pa to danas slavimo, ljudima na ovim prostorima obećao bolje sutra. Blagostanje. Pa potom iz pobjede u blagostanje, no pokazalo se, nažalost, da je to „bolje sutra“ i to „blagostanje“ bilo samo za odabranu kastu, njegov uski i blizak krug teniskih partnera, kartaških luzera koji su ga mudro puštali da dobija, ulizica i poltrona svake vrste koji su prepoznali narcisoidnog faraona od kojeg bi mogli imati kojekakve koristi. Godine su prolazile, a „blagostanje“ se pretvorilo u robovanje toj i takvoj kasti na koju je mislio itekako Franjo Tuđman.
Egzodus se sa ovih prostora, ponavljam, događao i u vremenima stvarnog blagostanja, ali nikada ovako, i nikada ovako jasno zašto se događa i zbog čega. Nikada kao u našem vremenu taj egzodus nije bio tužniji. Tužniji i nesretniji, jer ga kod sviju koji odlaze prati isti osjećaj rezignacije, osjećaj ljutnje i osjećaj da vas je netko pošteno i za života – prevario. Da uz sav vaš trud, znanje, muku školovanja i odricanje roditelja, nećete imati šansu. Nećete imati priliku. Jer na mjestu koje zaslužujete i koje vam pripada, već postoji barem jedan njihov kreten bez škole, fakulteta, znanja, stručnosti. Ako ne i više njih. A da konobarite, perete i čistite tuđe ostatke sa stola, baš vam se i ne da nakon toliko godina odricanja i školovanja. Ako baš morate, radije ćete to obavljati za pristojan novac. I ako baš morate, radije ćete preko zračnog terminala u koju normalnu zemlju, u kojoj ne morate na svojoj grbači nositi jednog umirovljenika, dva uhljeba, tri branitelja i poslodavca kojem su tri stana i kuća malo za života. Jer se prije 28. godina dogodilo to što se dogodilo i uspostavilo se to što se uspostavilo. Jer su oni kartaški kokošari koji su puštali faraonu mečeve premrežili i osigurali svoje carstvo koje danas izgleda sve samo ne – domovina.
Potpuno novi osjećaj
I taj osjećaj dobile su naše zračne luke. Osjećaj da vam je netko oduzeo ostanak, kakav – takav život, obitelj u svojoj domovini, budućnost, posao, djecu, unuke. Taj osjećaj dobile su naši putni terminali, bili oni nazvan po Franji Tuđmanu ili u budućnosti po Vladimiru Šeksu. Taj osjećaj stida, onaj opori osjećaj praznine kada te netko pokrade, kada te opljačka, pa ti i odjeća na tebi ne može umanjiti jad duše koja cvili, kojoj su oteli dostojanstvo. Taj osjećaj dobili su naši ljudi koje svakodnevno gledam kako grle svoju djecu u suzama u našim zračnim lukama. Onu esenciju ljubavi, onaj osjećaj povezanosti i zahvalnosti kada dolazite, zamijenila je rezignacija i tuga onih koji zauvijek odlaze. Kao i onih koji ih ispraćaju potpuno svjesni da taj posao koji im čeka djecu neće biti jednokratan niti sezonski, da će život koji ih očekuje postati njihova svakodnevica u novoj sredini na koju će se morati priviknuti. Sredini u kojoj će upoznati nove ljude, nove prijatelje, zasnovati svoje obitelji i zauvijek promijeniti svoju adresu.
Život koji ostaje, onaj život njihovih roditelja koji su svoj vijek proživjeli odvajajući od svojih usta da ih prehrane, odgoje, osiguraju im obrazovanje i fakultetske diplome odricajući se praktički svega, je život kojeg jasno vidite na tom terminalu zračne luke. Život koji ostaje pognute glave, život koji ostaje sa prokletim osjećajem ljutnje i rezignacije, život koji ostaje sa jednom velikom prazninom. Istom onom prazninom koja ostaje tom životu koji je na sve moguće načine otet. Otet od života koji su sanjali, otet od radosti blizine koju čine samo tvoja djeca koja stasaju, sazrijevaju i nose se sa životom, uz tvoju pomoć, razumijevanje ali i uz tvoju blizinu. Onaj osjećaj nemoći, osjećaj je koje su dobile naše zračne luke.
Zašto ne Arsen?
Kada se tražilo prigodno ime za novu, velebnu zračnu luku koju će dobiti naš glavni grad grupa ljudi preko društvenih mreža pokrenula je inicijativu da se nova Zračna luka Zagreb nazove po Arsenu Dediću. Na njoj bi mogla svirati glazba koju je skladao Arsen, naglasili su pokretači inicijative. Njegove šansone, klapske pjesme, instrumentali, ali i pjesme koje je izvodio u duetu sa mnogim autorima. Arsenov opus toliko je velik da bi mogao na dnevnoj bazi zadovoljavati raspon aktivnosti zračne luke, zaključili su u inicijativi, a na pitanje koje su postavili u anketi na Facebooku javile su se tisuće ljudi, od kojih se čak 80 posto složilo kako je to divna ideja i primjeren spomenik umjetniku.
No špekulacije o imenu nove zračne luke u Zagrebu prekinuo je tadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović, (isti onaj Milanović koji bi sada malo da bude predsjednik RH) u svom govoru na Dan državnosti istaknuvši, pošto prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg, da je zgodna prilika da dobije objekt po kojem ćemo ga zauvijek pamtiti. Tako ga je na koncu i dobio. Novo, velebno zdanje sa kojeg će nam odlaziti djeca (po najnovijim istraživanjima oko 100,000 njih godišnje), ponijelo je ime čovjeka za kojeg se veže sintagma "oca domovine" i čovjeka koji je izravno odgovoran za društveno uređene zemlje iz koje je otišlo toliko mlade populacije.
Da ironija bude konačna, za imenovanje se pobrinuo čovjek koji je po svemu imao šansu da taj nesretni egzodus zaustavi, da se umjesto sobom zabavi svojim poslanjem, koje se u konačnici pokazalo besmislenim. Iza svih naših "otaca domovine" i svih političara uopće, ostao je samo taj terminal i blještava, nova, luksuzna Zračna luka "Franjo Tuđman" sa koje ćemo ispraćati svoju djecu.
Život kao esencija ironije
Za tu prokletu ironiju pobrinuo se život sam po sebi, a on je na ovim prostorima esencija ironije, svega onoga što je život mogao i morao biti, a nije, svega onoga što je trebao predstavljati, a nije, svega onoga što je trebao značiti svima nama, a nije, već samo njima, kreatorima svih naših odlazaka.
Dakle sretan vam dragi moji Hrvati dan u kojem smo točno prije
28. godina svi dobro zajebani. Zajebani da će nam biti bolje, da
ćemo svi zajedno u blagostanje i zajebani toliko da ćemo tome
koji nas je zajebao dati zračnu luku sa koje ćemo ispraćati djecu
koja odlaze od nas. Nije li to divna ironija i nije li to jedan
veličanstven dan? Dan kojeg trebamo svi slaviti i da se okupimo
svi mi Hrvati koje su zajebali u toj zračnoj luci.
I pošteno je da na kraju ostane samo Arsen.
I treba nam svima da taj nesretni aerodrom narodski, ako već
ne službeno, nazivamo njegovim imenom. Za tu dozu patetike krivi
smo sami sebi. Ja prvi. Potpuno svjestan da mi moja djeca žele
preko tog terminala što prije. Kada budu odlazili neka bude
Arsen, neka bude njegov i Tinov konačni requiem za ovu nesretnu
zemlju, ultimativna točka na sve naše odlaske.
U slutnji, u čežnji, daljine, daljine...
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
