O lijepa, o draga, o slatko slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô. Poznati su stihovi Ivana Gundulića, velikog srpskog pisca. Srbi najozbiljnije misle da Himna slobodi, Suze sina razmetnoga, ali i recimo Dundo Maroje Marina Držića, pripadaju zajedno i srpskoj i hrvatskoj kulturi.
Već godinama ih prisvajaju u raznim zbirkama, ali sada su to bez pardona napisali u svom Zakonu o kulturnom nasljeđu. To je u Hrvatskoj izazvalo žestoke reakcije, buni se i Ministarstvo kulture i vanjskih poslova, i Matica Hrvatska, gradonačelnik, svi kažu da je to velikosrpski projekt, i gluposti.
Na Gundulićevu se poljanu u Dubrovniku odlazi, ne samo diviti se
najvećem baroknom pjesniku već i po zelje i meso. A prodavači
podno kipa ljuti zašto je hrvatski velikan odjednom postao i
srpski
„To je jedna katastrofa, katastrofa. imaju oni svoje spomenike u
Srbiji pa neka ih čuvaju, a naše ne diraju“, kazala je
Ana Knego iz Dubrovnika.
„To samo mogu Srbi i drugi ne može nitko. I nikako da izađe iz
njih to veliko srpstvo i Velika Srbija. Umjesto da se okrenu
civilizaciji“, rekao je Božo Pulić iz
Dubrovnika.
Jer, Srbi formalno i bez pardona, kradu od Dubrovnika.
U prosincu prošle godine, Srbija je donijela novi zakon o
kulturnom nasljeđu tako Marin Držić, Šiško
Menčetić, Ivan Gundulić više ne pripadaju samo hrvatskoj
književnosti već pripadaju i srpskoj književnosti. Točnije svi
dubrovački književnici do 1867.godine.
Himna slobodi prema njima više nije samo hrvatska, već i srpska o ljudima „nazbilj“ i „nahvao“ ne priča samo hrvatski, već i srpski Držić, a u njegovom dubrovačkom domu ovaj zakon tumače Marinovim riječima.
„Laž i krađa svojstvo su upravo ljudi nahvao kako ih Držić zove
onih ljudi koji ne nose srce pred očima već im se ono maškarava,
a upravo to mi danas zovemo to prisvajanje naše književnosti,
hrvatske književnosti, naših autora, maškaravanjem istine“,
poručio je Nikša Matić, ravnatelj Doma Marina
Držića.
Svojatanje dubrovačkih autora, tvrdi znanstvena savjetnica pri
HAZU-u, bilježi se još te 1867. kada je u prvu bibliografiju
srpske književnosti uvrštena tzv. dubrovačka književnost.
„Srbi se trajno žele spustiti na naše more, Srbi trajno žele
uništiti naš jezik i Srbi trajno žele imati renesansu, humanizam
i barok koji nemaju“, izjavila je Slavica
Stojan, znanstvena savjetnica pri trajnom zvanju i
predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Dubrovniku.
Pa su to nadoknadili zakonom.
„Taj zakon kaže da recimo neko Držićevo djelo koje je izdano u
16. ili 17. stoljeću u Veneciji samo zato što je na polici neke
srpske knjižnice postaje starosrpska knjiga koja je značajna za
hrvatsko i kulturno nasljeđe“, kazala je Vesna
Miović, upraviteljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU
u Dubrovniku.
Možda zvuči kao još jedna Držićeva komedija, ali ne, to je
stvarno državni akt. Zašto - pitali smo i Vladu Republike Srbije,
koja nam je na ćirilici odgovorila - tako je već 150
godina:
Srpska vlada o hrvatskim piscima
Stara dubrovačka književnost jedinstvena pojava među Južnim
Slavenima koja ima svoje karakteristike i predstavlja veliko
zajedničko dobro. Prema jeziku na kojem je napisan, može
biti i srpski i hrvatski. To je pomirljiv pristup koji traži ono
što je uobičajeno u dubrovačkoj književnosti....
„Ovo nije ni nikakvo filološko ni stručno pitanje, ovo je
političko pitanje, mi smo iznijeli svoj stav. Unošenje takvih
odredbi u zakon je potpuno neprihvatljivo i mi ćemo na to
reagirati“, izjavila je Nina Obuljen Koržinek,
ministrica kulture i medija RH.
A dok hrvatska vlada reagira, Mato Franković već
je primio zanimljiv mail. Radio televizija Srbije traži ga
dopuštenje za snimanje filma kultura Srba u Dubrovniku.
„Rekli su da žele snimati o povijesnim znamenitim ličnostima, a
naveli su o kojima se to radi: Ruđer Bošković, Vlaho
Bukovac, Baltazar Bogišić i mnogi drugi“, kazao je
Mato Franković (HDZ), gradonačelnik
Dubrovnika.
Dozvolu nisu dobili, pa je reagiralo i srpsko veleposlanstvo u
Hrvatskoj, koje se diči dubrovačkim Srbima. Hrvatskog Gundulića
još neko vrijeme mogu gledati na novčanicama, a Držića na
Stradunu uhvatiti za nos, ne bi li im se želje o neispunjenoj
povijesti ostvarile.
