- Ti si iz Splita?
- Da, rođen sam tu malo poviše, pored starog igrališta Hajduka, odrastao tu gdje sjedimo, školovao se sto metara od ovog parka.
- A ja mislio da vi domoroci imate kovrčavu kosu, spljoštene noseve, da nosite luk i strijelu i da ste sa onog brda gore.
- Hans, mislim da si previše popio, vrijeme je da pođemo na spavanje! - prekinula je razgovor sredovječna gospođa crvenog lica od kuhanog vina 'to go' kupljenog po svim preporukama Stožera.
- Uvijek je takav kad malo popije - rekla je kolutajući očima. Hans, motorist, u poodmaklim pedesetim, čovjek velikog trbuha od pive i velikog srca s njemačkim pedigreom, podigao je kriglu s pivom i nazdravio svim domorocima Splita koji se još znaju zajebavati na svoj račun.
- Hans, odavno ne nosimo tkanine sa leopardovim uzorkom, sad nosimo povijesne majice, evo vidiš moju "Najveći sin".
Hans se smije i nudi me cigaretom. Hans i Else u Splitu su već petu godinu za redom. Kada zatopli, a to je već u Splitu krajem veljače, Hans ostavi svoju IT firmu, a Else malu trgovinu koja posluje tik do Hansove tvornice. Tvrtke su osnovali prije dvadeset godina i danas imaju isto toliko zaposlenih. Svi su uglavnom Hrvati. Hans kao razmjerno mlad elektroničar, okušao se u vodama propulzivne IT ekonomije i kako kaže, uspio čim njih dvoje mogu svake godine na dva mjeseca u Hrvatsku. Mjesec preko ljeta i mjesec za advent kada stignu da praznike provedu u Splitu.
Statisti u tematskom parku
Biznis ostave Marku, inžinjeru elektronike iz Zadra koji im vodi posao i vjerojatno vodi kćer na subotnja opijanja u obližnji München. U Splitu su njih dvoje kao doma, znaju sve i svi znaju njih. Hans je dobroćudan grmalj koji je shvatio mentalitet Splita i naučio je što znači "podjebavanje", ali ono tipično splitsko podjebavanje koje ima razložnu poantu i priču iza sebe.
Hans i Else iskreno vole Split i žao im je što smo toliko nesretni, mi domoroci koji smo predali grad tako da se od njega načini jedan ogromni tematski park. Svi slični ljudi, turisti, koji u Hrvatsku dolaze desetljećima, dio su njegova korodiranja i tihog propadanja. Ljudi su dovoljno pametni da vide iste stvari koje vidimo i mi, zadnji domoroci koji još imaju volje da budu statisti u tom tematskom parku.
Još jedan elektroničar iz grada toliko sličnog Splitu, Lagosa, najveće afričke luke, Sim Shagaya, vidio je Split kroz njegovo propadanje u nekoliko navrata od kojih je posjetio naš grad. Sim je opisao tada Split kao hipstersku Ibizu na ruševinama propalog industrijskog grada. Shagaya je na svojoj internetskoj stranici koju mahom prate mladi ljudi njegovih godina, opisao Split kao grad šminkerskih bistroa, ulickane šetnice i strogog centra, ali i grad kojeg ne treba mnogo istraživati izvan tih okvira.
Naime, Sim Shagaya obišao je Split u cijelosti, i ostao je šokiran nesrazmjerom blještavila koje je rezervirano za turiste i relikta propale civilizacije koji je van zamišljenog, turističkog pojasa, rezerviran za domicilno stanovništvo.
Kaos po prigradskim četvrtima, divlju gradnju i šarenilo fasada, Sim je opisao identičnim svom afričkom pandanu – Lagosu. Tisuće i tisuće nedovršenih kuća, infrastrukturni kaos, promet nalik na onaj afrički na prometnicama koje su stare i derutne, deponij smeća kojeg pale kao u mračnom dobu civilizacije, i male, improvizirane poljoprivredne kulture uokolo grada, prometne zastoje i na koncu – vodu koja je zamućena i nije za konzumaciju.
Surovo realistično
Treba li napominjati kako je tada, a bio je rujan 2017. gradska vlast Splita žurno reagirala na Shagayeve objede na Trip Advisoru, kako su se tadašnji mediji raspisali o čovjeku koji je Split usporedio sa afričkim slamovima, te kako nije nedostajalo zlobnih i rasističkih komentara na autora koji je surovo realistično opisao istinu o jednom propalom industrijskom gradu koji je skucao taman toliko da uljepša svoju šetnicu uz obalu za strane turiste i proda svu obiteljsku srebrninu da sam sebe apartmanizira.
Danas, dvije godine od tog povijesnog medijskog događaja o kojem je brujao cijeli Split, a bogami i Hrvatska, promijenilo se štošta, no ako ćemo ruku na srce, promijenilo se samo na gore. Split jest i dalje zamaman turistički grad koji obilaze horde i horde ljudi kojima je taj grad destinacija u Tour the Croatia, dakle između Dubrovnika, Zadra, Plitvičkih jezera i slapova rijeke Krke, no Split je i dalje uklet što se tiče bilo kakvog progresa za svoje građane.
Covid pandemija samo je ogolila problem sada kada smo ostali sami, a Genovska anticiklona došla kao naručena da se gradska vlast i konačno razotkrije kao potpuno i fatalno nezainteresirana za tekuće probleme grada.
Grad koji nestaje
Split je u ove dvije godine od kada ga je (i kako ga je) vidio Shagaya postao je grad koji rapidno nestaje. Kao i u Siera Leoneu na ulazu u grad dočekuju vas i dalje divlje gradnje čiji se broj povećao po kaskadama oko grada u nevjerojatnom broju u ovih deset godina urbanističkog i svekolikog bezvlašća. Divljeg zapada koji je vidljiv najviše po infrastrukturi i prometnicama koje se raskopavaju iz godine u godinu u vrijeme sunčanih dana kada turisti preplave grad. Zvuci pikamera i mješalica za beton postali su uobičajena zvučna kulisa grada.
Središnji dio, tj. strogi centar, ogromno je gradilište kojim prolaze mini – kamioni i radnici kojekakvih stranih i domaćih građevinskih tvrtki. Rat koji traje u centru između vlasnika, iznajmljivača i ljudi na skelama trajan je i nepodnošljiv. Iz gradske jezgre, Varoša i Geta, iznose se tone i tone materijala, dižu se namjenski krediti i cuclaju EU fondovi, ruše se fasade koje su činile vizuru grada gradom, a mijenjaju ih betonske i cementne inačice najviše kao potpornji za bazene, novonastale terase i resorte koji niču kao gljive poslije kiše.
Autohtone konobe nestaju, kao i prepoznatljiv kamen, a mijenjaju ga 'tapeciren – knauf' rugla koja imitiraju kamen, a najčešće su boje i dezena koji „bode u oči“ okolnu autohtonu simboliku grada.
Iscrpljeni ekonomski i građevni resursi grada učinili su strogu gradsku jezgru neprepoznatljivom. Splitom vlada i dalje plemenski i rodijački zakon koji najčešće sve važnije resurse grada daje zaslužnim pojedincima, najviše proizašlim iz prošlog rata koji je još mit i dovoljan razlog za reket istih nad domicilnim stanovništvom.
Uža gradska jezgra promijenila je u deset godina potpuno "krvnu sliku" grada. Splićani, tj. ono što je od istih ostalo, povukli su se na periferiju i u grad su se uselili ili radnici ili turisti, koji jedini imaju tendenciju ostanka. Čitave porodice koje bez problema dobijaju papire i vize kupuju atraktivne lokacije i apartmane, didovinu starih Splićana, i useljavaju se u grad, iznajmljuju apartmane i žive od rente.
Zagušena bit grada
Grad, nekoć velik, zapušten je i na svakom koraku u njemu se vidi – bezvlašće. Nakon deset godina pogodovanja odabranima koji drže kompletnu rivu, najbolje objekte na Pjaci i u užem centru grada, isti su napravili grad po svojoj mjeri, šireći štekate u povijesnoj jezgri koji su potpuno zagušili bit grada – njegovo povijesno nasljeđe koje turisti dolaze vidjeti.
Split, upravo kao Siera Leone ili Lagos, kakvim ga je onomad vidio Sim Shagaya, danas je deset puta gori grad nego li prije tri godine. Urbanistički nered na koji je navikao u rodnoj Nigeriji, taj je čovjek nepogrešivo prepoznao i u Splitu, nazvavši ga afričkim gradom – samo sa strujom.
Nesposobnost i ravnodušnost građana Splita koji su svoj grad predali urbanističkoj mafiji, ostavilo je traga i na samim građanima, koji sve više kao građani Splita – nestaju. Veliki dio, mahom mladih ljudi, otišao je iz Splita jer im se ne da kao visokoobrazovanim ljudima raditi u ugostiteljstvu koje grca u nedostatku radne snage. Strogi centar, riva, danas je po uslužnim djelatnostima "must in" najviše radnicima iz Srbije, Bosne ili čak Pakistana.
'Uzmi flaširanu vodu'
Podplaćeni, bez slobodnog dana, ti ljudi koji dolaze iz još siromašnijih sredina nego li je ova naša, rade i po dvanaest sati na jari u srpnju, kao i građevinski sektor kojeg grad, kao regulator, pušta u strogu gradsku jezgru u ljeto, unatoč kolonama i kolonama turista. Prošetate li danas Splitom 3, tim polisom koji je prije nepunih trideset goddina sagrađen za ugodu svojih građana, ne za ugodu turista, duša vas zaboli što se dogodilo jednom gradu koji je bio zamišljen u socijalizmu kao grad za budućnost svojih stanovnika. Od tog grada ostale su samo urbanistički planovi koji nikada nisu saživjeli, kao onaj sramotni na Žnjanu koji će i ovo ljeto biti predan istim ljudima, da naprave isto ruglo u vidu kamp – kućica koje će biti pretvorene u kafiće na plaži.
No ono najgore, ono što Split uistinu čini gradom centralne Afrike je naime – voda.
Prije tri godine kada je Hans naručio svoju prvu“ bevandu“ preporučio sam mu da ipak uzme flaširanu vodu. Hans je tada mislio da ga zajebavam i da želim zaraditi na njemu. Voda naime, prije tri godine uz travanjsku kišu nije bila za konzumaciju. Bila je mutna. Iskreno sam, kao i moji sugrađani, kao i Hans, držao kako je to jednokratan i bizaran problem koji će se uskoro riješiti. Kao i sumanuto paljenje smeća koje je zavilo grad u oblak sumporne i otrovne pare.
Zajebavali smo se tada, zajebavali smo se na račun smeća i mutne vode i dogodine, no treće godine više nam nije bilo do zajebancije. Tone smeća na Karepovcu vidljive su okom i ovog prosinca i sva je prilika da će nas uskoro grad počastiti novim i sumanutim paljenjem istog pred novu turističku sezonu. A voda? Vodu, i treću godinu za redom, afrikanci, pardon, domoroci, nose u kanisterima iz cisterni i ona nije za konzumaciju. Čim padne malo jača kiša, a da ludost bude veća, u Vodoprivredi se zaposlilo još rodbine, pa računi za vodu i narasli.
Ako ne platiš, lupe ti ovrhu.
Godine nataloženog nerada, godine korupcije i nepotizma, godine urušavanja svega građanskog, godine bez aktivizma i godine biranja krivih ljudi na čelna mjesta grada dale su svoju konačnu sliku.
Sliku grada Splita, grada potpuno nalik na afričke slamove. Grada koji ima obalni, blještavi pojas za turiste i krajnje bezvlašće, nered i siromaštvo u svom urbanom dijelu. Grada koji je prodao i srušio sam sebe. Grada koji više nema odlagalište za smeće niti ima pitku vodu. A u udarnom terminu aktualni premijer. Naručuju se kontigenti cjepiva i pojačava proizvodnja flaširane vode. Kada i ova epidemija ode u zaborav očekuju nas ovo ljeto najezde skakavaca iz Kine. Puste su ulice na ovaj sumorni advent u Splitu. Voda teče gradom u potocima, problem je samo što nije pitka. Hans se smije i na trafici nam kupuje dva piva.
- Jebe vas se. Mi turisti ionako pijemo flaširanu vodu, i uglavnom pivu. Kad nam je do pitke vode odemo na Plitvice ili Krku. Vidi što piše u' Discover Split' obavezno pogledat rimski akvadukt. Sagradio ga Dioklecijan. 1700. godina ši, ma 1700. godina - no. Sve ima svoj rok trajanja Johnny boy. Poplavljen grad, a vi žedni.
