Baku Miljku iz Martinovića kod Gline potres je od kućnog praga bacio sve do bunara, kaže skoro je upala u njega.
"Op op op. Mene nosi. Ja brže koja me budala udari, pa puzeći dolje. Kad su ti statističari došli, nije ti sigurno ideš na svoju ruku i ja ne ulazim. Ušao je strah", kaže Miljka Marić.
Uvela nas je u kuću na našu odgovornost jer mora provjeriti hladnjaču, a kontejner još nije dobila. Ispričala je kako živi već više od mjesec dana kod susjede Danice.
"Ležim na klupi za njezinim stolom. Tu i ona sa mnom leži. Evo sad ću ti reći istinu. 20 dana nisam prala ni kosu ni noge nit sam se izuvala", kaže Miljka Marić.
Zaboravljeni su bili i prije potresa
Spustili smo se do susjede Danice, udaljene kilometar hoda blatnjavom cestom. Pa nam Miljka pokazuje svoj krevet. "14 dana smo ovako. Ja sjela tu, Danica tu. I kad zatrese, mi van", priča.
Danica je u kuću primila i Slađanu, 30-godišnjakinju koja boluje od dječje paralize, pluća i srce su joj oštećeni. Kaže da su u Martinovićima bili zaboravljeni i prije potresa, to se vidi po cestama.
"Mene su žene trebale doći vježbati, ja godinu i pol dana nisam primila niti jednu terapiju. Zato što oni ne mogu doći", kaže Slađana Kardaš.
Slađana je do potresa živjela u kući. Tek danas ona i suprug dobili su kontejner. U kamp kućicu nije mogla zbog kolica. "Pa sam zvao za kontejner. Pošto je ona stopostotni invalid, njoj je zima, hladno. Ima dolje one otvore, ono puše dok plin radi grije. Čim se ugasi plih, temperatura padne ispod nule", kaže Branimir Marić.
"Ugrijem vode pa se operem u lavoru"
Vratili smo se kod bake Danice. Prvi kat kuće je oštećen pa žive u prizemlju jer kontejner koji je stigao nije opremljen. Potok pokraj kuće nerijetko im je kupaona.
"Ugrijem vode pa se operem u lavoru. Pa da šta ću, moraš se oprati. Srećom imam dosta vode pa ne moram vući", kaže Danica Marić.
Branka Bakšić Mitić njihov je glas i prozor u svijet, dva je tjedna nije bilo jer je imala koronu i sve je stalo.
"Dva tjedna nisam bila u funkciji i nisam bila na terenu. Drugo je to kad vi radite preko telefona, a drugo je kad ste na licu mjesta. Na licu mjesta se brže rješavaju stvari", kaže Bakšić Mitić.
I to je život u Martinovićima, selu u kojem mještani nemaju cestu ni do groblja pa pokojnike do posljednjeg počivališta voze traktorom.