U Đakovu je jučer ubijena socijalna radnica, dok se pravnik još bori za život. Prijetnje socijalnim radnicima već su postale do te mjere uobičajene da često nisu prijavljene policiji. Dragica Bojka Gregorić iz Udruge socijalnih radnika Rijeka rekla je za Dnevnik.hr da su joj mnogo puta prijetili, a jedan joj se događaj urezao u pamćenje.
"Još uvijek se ježim od situacije koja mi se dogodila prije 15 godina, došao mi je čovjek, pustili su ga iz pritvora zbog nekog kaznenog djela. Od centra je tražio jednokratnu novčanu pomoć, no nije je mogao dobiti odmah nego je trebao donijeti još neku dokumentaciju. Sjećam se da je ulazio u ured uvijek nekako nečujno.'Ni ti ni tvoja djeca nećete moći živi izaći na Korzo', rekao mi je. Pitala sam se kako zna da imam djecu. Onda sam se shvatila da su iza mene sebi polijepljeni crteži koje je moja kćer crtala. Nakon toga sam crteže skinula. Maknula sam sva obilježja sa sebe. Kolegica koja je privatno pohađala krav maga vježbe, organizirala je i da i mi u centru vježbamo kako bismo se mogli obraniti. Kasnije sam doznala da je taj čovjek u zatvoru završio zbog ubojstva“, rekla je Gregorić.
Moraju podizati privatne tužbe
Objašnjava da im prijavljivanje prijetnji policiji oduzima vrijeme jer moraju podizati privatne tužbe, a dolaze im nezadovoljni, bolesni, nesretni ljudi. Ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Čakovcu Alenka Bilić kaže da se sada postavljaju brojna pitanja bez odgovora.
"Ovo je situacija o kojoj cijelo naše društvo mora malo razmisliti. Kako smo si to dopustili? Netko je dozvolio da se nekome ništa ne dogodi ako napadaš i djelatnike Centra, ali i druge, liječnike, učitelje i tako dalje. Kako smo se mi kao društvo doveli do toga? To su sve pitanja o kojima mi možemo u ovom trenutku lamentirati, ali odgovore nemamo", rekla je Bilić dan nakon pucnjave u Đakovu.
Ta pucnjava je otvorila brojna pitanja o zaštiti djelatnika centara za socijalnu skrb. Iako je u CZSS-u Đakovo u trenutku pucnjave bio zaštitar, on nije naoružan. Ravnateljica iz Čakovca se pita treba li im uopće oružje.
"Zar je stvarno način da nas se zaštiti da ćemo s oružanom pratnjom pomagati ljudima? O čemu govorimo? Ako nas ne poštuje država koja nam je dala u nadležnost da mi za nju to obavljamo, a onda nas država ne proglasi službenim osobama. Ništa to konkretno ne bi Bog zna što pomoglo, ali bi se postupci, kada je napadnut djelatnik socijalne skrbi, morali pokretati po službenoj dužnosti. Tako bi ljudima, kojima padne na pamet da na taj način istjeruju pravu, dali do znanja da je državi stalo do ljudi koji za nju to rade. Većina ljudi taj posao radi zaista dobro, stručno, i sa željom da nekome pomogne, a onda za uzvrat dobiješ to da te netko ubije", kaže Bilić i dodaje kako lošem odnosu prema socijalnim radnicima pridonosi i javni linč.
'Svi nekako odbacuju odgovornost'
Dodaje da je problem i u tome što teško bolesne osobe nisu pod nadzorom. "Svi preskaču sve ostale, policiju, zdravstvo. Zašto nam ljudi s ozbiljnim psihičkim smetnjama hodaju bez ikakvog nadzora po svim gradovima, mjestima i tako dalje? Svi nekako odbacuju odgovornost. Ponajviše tu mislim na zdravstvenu skrb. Mi, zdravstvo, pravosuđe, policija i obrazovanje moramo svakako zajednički pronaći način da ovakve stvari preveniramo. Dužni smo svima pružiti sigurnost. Ako na mene viče stranka da je njegovo ustavno pravo da ga ja kao ravnateljica primim, a u Centar dolazi već godinu dana, uz sve mjere koje smo mu omogućili, a on uz to želi mene maltretirati i viče da je to njegovo ustavno pravo. Pa i moje je ustavno pravo da normalno radim svoj posao", priča ravnateljica CZSS-a Čakovec.
Događaj u Đakovu, smatra, potaknut će svakog socijalnog radnika da promisli o svojoj struci i tome što radi. Kaže da se u njezinom centru posljednji napad dogodio u siječnju, kada je nekoliko kolegica napadnuto nožem. Žena je nožem snažno udarila u prozorsko staklo i razbila ga, a djelatnice su neozlijeđene uspjele pobjeći. Policija je reagirala tek nakon što je ravnateljica urgirala, pa napad nije okarakteriziran kao remećenje javnog reda i mira.
"Da imamo status službene osobe, to bi automatski bilo okarakterizirano kao napad i išlo bi puno brže", ističe. Za to vrijeme su kolegice pretrpjele ogromnu štetu na svoje zdravlje. Kolegica je bila na bolovanju i bila je pod velikim strahom i stresom. Često mislimo da poznajemo čovjeka kojeg zapravo znamo kao stranku godinama, pa s vremenom njihove prijetnje više ni ne shvaćaš ozbiljno", kaže i dodaje da je osoba koja ih je napala završila na psihijatrijskom liječenju u istražnom zatvoru.
Suzavac u džepu
Situacija je teška i u drugim centrima za socijalnu skrb. Djelatnica jednog Centra, anonimno je ispričala detalje napada koji je s kolegama doživjela prije tri godine kada ih je muškarac automobilom hvatao po polju kukuruza. Otkrila je da u Centru u kojem ona radi nema dovoljno prostora, pa troje radnika sjedi u jednoj sobi, ali ne rade svi isti posao.
"Dok ja sa strankom razgovaram o nasilju u obitelji, pored nas pravnici pričaju o nekim pravnim stvarima", ispričala je. Koliko je straha i opasnosti, govori i to da na teren odlaze sa suzavcem u džepu. Tako si kupimo barem 30 sekundi za bijeg ako nas netko napadne na terenu. Urede razmještamo tako da smo što bliže izlazu, a na prozorima su rešetke", rekla je anonimna sugovornica.
Dragica Bojka Gregorić kaže da su socijalni radnici često prepušteni sebi: "Kad svoj problem ne mogu riješiti odmah i to onako kako su si zamislili, prijete nama, našoj obitelji, i što je gore, našoj djeci. Nažalost, neke prijetnje, kao što smo vidjeli jučer u Đakovu, su se i realizirale... Ježim se pri pomisli na ono što se jučer dogodilo. Izražavam žaljenje i sućut obitelji. Socijalni radnici su često prepušteni sami sebi. Sami sa sobom nosimo sa stresom koji svakodnevno proživljavamo. Mi smo profesionalci, volimo svoj posao. Često imamo osjećaj da na leđima nosimo sve probleme ovog društva", kaže Gregorić i dodaje da socijalni radnici razgovaraju sa svima, sagledavaju probleme i preispituju svaki slučaj.
Procesuiranje napada je usporeno
Zadarski centar za socijalnu skrb jedan je od onih koji svakodnevno dobiva prijetnje. No, one se, priznaju djelatnici, više i ne prijavljuju: "Čemu da prijavljujem? Evo jedan primjer, prijetnje sam dobio i prijavio ih 2016. godine, a prvo ročište održano je tri godine kasnije“, priča jedan djelatnik iz Zadra.
Ipak, postoje slučajevi kada policija dobije prijavu. Posljednji se zbio početkom lipnja, kad je dvoje djelatnika dobilo prijetnje smrću, a u tim prijetnjama su se spominjala i njihova djeca: "Tada sam otišao na policiju, jednostavno u nadi da će osobu privesti na razgovor i da će ga to malo urazumiti. Ali nemam iluzija da nas sustav može zaštititi“, priča djelatnik.
Svi djelatnici centara za socijalnu skrb koji su izašli u javnost s prijetnjama koje su doživjeli, ogorčeni su na ministricu Nadu Murganić koja se tek nakon tragedije u Đakovu zalaže da socijalni radnici dobiju status službene osobe. No, taj im je status zajamčen Kolektivnim ugovorom u kojem stoji da će ga dobiti do 30. rujna 2018. godine, što ministrica još uvijek nije uspjela ostvariti.
