Većina je, progutavši knedlu, zakoračila korak-dva unazad, a pojedini Bandićevi prijatelji iz vremena kad nam se država nije javno i transparentno raspadala, poput Stjepana Mesića, odlučili su odrezati ruku koja ih sablažnjava i riješiti se čovjeka sa smrdljivim sadržajem u prtljazi.
Štoviše, torpedirali su ga najmoćnijim projektilom koji se trenutno može naći na tržištu - političkim mrtvacem Ivom Sanaderom protiv kojega se zakotrljala europska srdžba i pozivi na hapšenje. Bandića se čak i kraljica reforme kontinuiteta, Jadranka Kosor, neslužbeno otresla kako joj ne bi zaprljao volančiće na bijeloj antikorupcijskoj opravici, iako je javno i transparentno trbuhozborila o tome kako se "njezin" HDZ neće odlučiti ni za jednog kandidata, e kako ne bi uskratila mogućnost glasanja za opciju prihvatljiviju musavcima u vlastitoj "familiji". Popularni Milan Bandić ostao je manje-više sam, javno napušten od najpopularnijeg dijela političke elite.
Tko se to tamo slika?
Čovjek koji je naočigled fizički ostario u zadnjih godinu dana kao da je prošlo makar deset puta toliko, suočio se s demonima koje je dosad uspio tjerati od sebe po Sanaderovom modelu (puno pusa i pozdrava Mladenu Bajiću!) i spoznao da je izlaskom iz svog dvorišta, stupanjem pod nacionalne reflektore postao vidljiv u svom punom sjaju.
Nasuprot njega, otkriven je Ivo Josipović, politički korektan legalist koji se pravnim jezikom služi da bi zamaglio suštinu, spreman na draškanje niskih strasti do samo relativno prihvatljive razine, ali po svemu sudeći, vjerojatniji izabranik hrvatskog birača.
Biračev pogled u ogledalo
A većinski je hrvatski birač slika i prilika gotovo aritmetičke sredine između ova dva pola: korumpiranog bukača podmićenog sa sto kuna, spremnog na daljnje podmićivanje iz vlastitog džepa kako bi proplivao u ustoličenom sistemu koji razbojništvom proždire duh te preplašenog, malodušnog i umjerenog čovjeka koji se većinu vremena drži po strani i apstinira u dokonoj zavjetrini opozicije istog sistema.
Nažalost, ovi izbori nisu iznjedrili mesiju, ali su odškrinuli vrata opasnosti da razbojništvo još jednom bude nagrađeno, umjesto da se iskoristi poslovična "povijesna šansa" za kažnjavanje i osudu jednog od stjegonoša smrdljivog parazitskog sustava koji nam je donio dugove, strah i otimačinu.
Kako je to radio Meske
Ostavimo na trenutak obećanja po strani, naslušali smo ih se i od popularnog Stjepana Mesića koji se u kampanjama obračunavao s privatizacijom i ratnim profiterstvom od čega je ostalo samo to da je svojim prodikama uspio donekle uljuditi devastiranu i odbačenu državu, uz slijeganje ramenima i pozivanje na ograničene ovlasti kada mu se učinilo neprilično derati se iz petnih žila na nepravdu.
Istina je da je Pantovčak ultimativna sinekura jer je fotelja udobna, a odgovornost relativna - u igri su ograničene ovlasti, ali i legitimitet da se kvalificirano kritizira i tek posredno utječe na ono što je izvan tih ovlasti. Ako je vjerovati Vladimiru Šeksu, najzaslužnijem arhitektu našeg nesretnog pravnog sistema, te ovlasti će se samo smanjivati, a predsjednik bi se u dogledno vrijeme mogao birati u Saboru.
Što se tu uopće bira?
Pitanje je kome će se kombinacija te dvije moći koja je trenutno na raspolaganju dati u ruke za manje od dva tjedna. S jedne strane može donijeti nastavak politike slične Mesićevom prigovaranju onima koji su ovlašteni za ukidanje harača, restriktivnog zakona o umjetnoj oplodnji i sličnim nebulozama kojih smo se nagledali u zadnjem desetljeću, po principu nekoć nazvanom "tlaka s Pantovčaka". S druge strane, ona može učiniti čudo za čovjeka kojemu prijeti politička smrt zbog čega je spreman investirati sve što mu je taj pokvareni sustav vratio kroz kampanju, samo da bi se tog čuda dokopao.
