Slijepi planinar Feručo Lazarić izgubio je vid u dobi od 40 godina, no odlučio je da to neće biti prepreka koja mu ograničava radost života.
Iako je od djetinjstva imao neznatno slabiji vid, ovaj 69- godišnjak iz Svetvinčenta u srcu Istre nije tome pridavao previše pozornosti. Završio je tehničko strojarski smjer u srednjoj školi, a potom se zaposlio u Uljaniku u tehničkom sektoru.
"U brodogradnji sam se bavio tehničkim nacrtima i bio sam konstruktor dizel motora sve do trenutka dok nisam posve izgubio vid. No do tada sam imao i drugih Interessa. Posebno sam volio svirati gitaru i od mladosti sam u tome uživao. Svirao sam tijekom sezone i tako dodatno zarađivao, a zahvaljujući gitari upoznao sam ljubav svog života, suprugu Ivanku", prisjeća se Feručo za Pomaknigranice.hr koji je također oduvijek živio vrlo aktivnim životom,
"Jako sam volio skijanje, bicikl i trčanje. Čak sam osamdesetih pretrčao Plitvički maraton. Ipak, planine me nikad nisu privlačile, osim ako je bila riječ o snježnim padinama i skijanju. U međuvremenu, gradio sam kuću i u tim naporima pokazalo se da je ona mala dioptrija koju sam imao ozbiljno porasla i već u dobi od 18 godina imao sam minus 9. No kratkovidnost i napori ne idu zajedno. Dizao sam vreće cementa kao od šale, no to je rezultiralo ablacijom na oba oka"prepričava Feručo koji se nadao da će se s vremenom oporaviti od tegoba.
Također, liječnici su mu preporučili operaciju, no odbio ju je vjerujući u oporavak. No to se nije dogodilo.
Potpuni gubitak vida
"Imao sam 40 godina kad sam posve oslijepio i od tada ne vidim baš više ništa. Ne mogu vam opisati koliko sam mrzio tu moju sljepoću. Odjedanput više nisam mogao voziti auto, nisam mogao izaći iz kuće i imao sam osjećaj da ništa više ne mogu raditi. Vrijeme je prolazilo i shvatio sam da tako ne mogu živjeti. Morao sam nešto promijeniti. Na situaciju i svoje stanje nisam mogao utjecati, pa sam mogao promijeniti jedino sebe. A kad promijeniš sebe, promijenio si cijeli svijet. Tako sam i ja odlučio zagrliti svoju sljepoću i zajedno smo se uputili u život", kaže Feručo.
Planinarenje bez supruge
Otišao je prvi izlet s njima, a zatim, malo pomalo, uspio se povezati s članovima i pronaći zajednički jezik s njima. To mu je pomoglo da se ubrzo oslobodi i pronađe užitak u zajedničkim izletima.
"S njima sam planinario nekoliko godina, ali htio sam nešto više. Ondje sam upoznao planinarsku i alpinisticu Kristinu Marjanović koja je poslije u mom životu odigrala veliku ulogu, ali doći ćemo do toga. Dakle, poželio sam nešto više i odlučio napraviti podvig koji je težak i za videće ljude, a nezamislivo je da ga ostvari netko bez vida" odvažan je Feručo koji je tako isplanirao uspon na Olimp, ravno do grčkih bogova.
"Htio bih ovdje nešto istaknuti. Kad kažem da sam više dobio nego izgubio sljepoćom, ljudi mi ne vjeruju i zaprepašteni su. No kad kažem da sam slijep počeo planinariti, napisao sam dvije knjige i sad pišem treću i puno putujem – shvate o čemu govorim. Lani sam bio u Africi, ove godine u Peruu, sad idem u studenom u Nepal" nabraja hrabri Feručo.
"Na prvi pogled nisam izgubio ništa, ali nemam ja iluzije. Sljepoća je veliki hendikep, ali ja sam se sa svojim stanjem nekako pomirio i otkrio u sebi neke stvari i sklonosti koje ne bih primijetio da vidim. Ne bih upoznao predivne ljude koje sam upoznao na ovom putu, a za mene je to pravo bogatstvo", pripovijeda Feručo koji je poslušao preporuku istarskih planinara i zaputio se u Zagreb u Savez slijepih Hrvatske u čijem okviru djeluje udruga slijepih Prijatelji planina.
Ističe da nije riječ o jednostavnom invaliditetu i zaista uz njega dolazi puno ograničenja, no on je odlučio prkositi im. Nedostajalo mu je skijanje, no nije se mogao više baviti tim sportom.
"Zato sam odlučio sa suprugom planinariti i posjećivati sva ona mjesta na kojima sam skijao. Ja sam išao za njom držeći je za ruku ili za ruksak i tako smo počeli šetati po brdima. Obišli smo puno toga u Hrvatskoj i u Sloveniji, no prije sedam godina ona je dobila išijas i više me nije mogla pratiti na usponima", priča Feručo koji je tad počeo razmišljati kako pronaći partnera koji bi mu pomogao pri usponima.
Zbog njegovog invaliditeta istarska planinarska društva nisu mu mogla ponuditi odgovarajućeg pratitelja nego su ga uputili u Zagreb gdje djeluje planinarsko društvo slijepih osoba.
"Uspon na vrh Mitikas vrlo je zahtjevan i opasan, a rijetki u Hrvatskoj organiziraju uspon. Tako sam pronašao u Beogradu planinarsko društvo Železničar koje je baš organiziralo put, pa sam im se javio. Rekli su da će me rado primiti, pa čak i kad sam objasnio da sam slijep. Njihov predsjednik kazao je da je moj uspon veliki izazov, no on se ne boji izazova", nastavio je Feručo koji je time bio samo na pola puta jer je morao pronaći pratnju, nekoga tko bi se penjao s njim.
"I tad sam se sjetio Kristine Marjanović. Poslao sam joj poruku s pitanjem bi li se sa mnom penjala na Mitikas i odmah je pristala. Uspon je bio očekivano težak, ali ni u jednom trenutku nisam mislio odustati. Dapače, kad smo konačno dospjeli do vrha, vrijeme nas nije poslužilo i padala je kiša. No za mene je to bilo nezaboravno iskustvo jer sam došao do mjesta na kojem stoluju grčki bogovi", nasmijao se Feručo koji nije očekivao medijsko potporu koju je doživio po povratku, no to mu je otvorilo vrata svih planinarskih društava u Hrvatskoj..
Obišao je 150 hrvatskih vrhova
Na svojim putovanjima nikad se nije ozbiljnije ozlijedio. Kaže da je to zahvaljujući činjenici da su slijepi ljudi oprezniji pri hodanju i više paze na ravnotežu.
"Također, otkad sam oslijepio, svako jutro vježbam i trudim se ostati pokretan i brz kako bih mogao reagirati na prepreke. Sve mi to pomaže da se osjećam što bolje. Također, svojim sam uspjesima dodao još jedan. Postoji nešto što se zove hrvatska planinarska obilaznica. Riječ je o 158 kontrolnih točaka, mjesta na kojima planinari dobiju žig kad ih posjete. Za to dobivaju nagradu Hrvatskog planinarskog saveza u šest kategorija. Ja sam osvojio svih šest, iz svake kategorije po jednu. U šest godina dobio sam sve od najmanje do najveće nagrade", pohvalio se Feručo ističući kako se odvažio na taj pothvat samo zato što se nitko ranije od slijepih nije okušao u tom izazovu.
"Na tom sam putu upoznao stotine divnih ljudi koji su mi pomagali. Recimo, dok sam hodao Via Adriaticom imao sam pratitelje po dionicama. Put bi bio pretežak za samo jednu osobu koja me ne bi mogla pratiti, pa sam tako ulazeći u svako novo područje dobivao nove pratitelje koji su me vodili na mojem putu. Bez njih ne bih uspio realizirati to što sam zamislio", kaže Feručo.
Većina planinara i alpinista uspon na vrh smatra nagradom jer mogu uživati u pogledu na pejzaž.
"Oni vide mora i brda oko sebe, zoru i uživaju u prirodi. No to nije moja nagrada. Znate, ponekad svoje suputnike kad se popnemo na vrh tražim da mi u par rečenica opišu što vide i to onda prenosim u putopisima koje pišem za slijepe i slabovidne- Ali prava nagrada, moja nagrada je činjenica da sam ja savladao sve prepreke i s takvim teškim hendikepom stigao do vrha bez da sam se okrznuo. Ima još jedan moment. Koliko god da je uspon težak, spust je još teži. Pa onda onaj osjećaj pobjede i zadovoljstva kad se spustim, to je nenadmašno postignuće za mene i za sve slijepe i slabovidne ljude", ponosan je Feručo.
Potencijal volje pojedinca
"Sad da vam objasnim zašto je to sve uopće radim. Znate, videći ljudi nas slijepe doživljavaju kao osobe koje ništa ne bi smjele raditi i za koje je najbolje da se zatvore doma u četiri zida. A to je posve pogrešno i to sam htio pokazati svijetu. Mi slijepi možemo puno i to je poruka koju sam htio poslati videćima, ali i slijepima i slabovidnima. Želio sam razbiti barijeru i predodžbu da smo nesposobni", iskren je Feručo koji kaže da uspona na Olimp više nije imao problema s pronalaženjem partnera za uspon.
Nakon toga je prehodao zahtjevnu stazu Via Adriatica koja spaja hrvatski sjever u jug kroz put dugačak 1.100 metara te posjetio Karpate, Triglav i druge poznate vrhove.
"Lani sam dobio najveće priznanje za 150 vrhova. Na tom sam putovanju, kao i na svima drugima, doživio nezaboravne anegdote. Recimo, u Pločama me u 22 sata vozač autobusa nije htio primiti u autobus ni prodati mi kartu jer se ona može kupiti samo online. I tako sam ostao usred grada. Nekako sam nabasao na klupu i na njoj sam zaspao. Oko pola dva ujutro netko me probudio – bila je to policija. Mislili su da sam migrant", smije se Feručo koji je ubrzo razjasnio nesporazum i vratio se doma sigurno.
A uz suprugu, čekale su ga i kćeri te troje unučadi koji sa svojim obiteljima žive blizu i svakodnevno se druže.
!Njih nisam uspio nagovoriti na planinarenje jer sam u našoj obitelji ja najstariji, najotkačeniji i najaktivniji. Htio bih ljudima nešto poručiti. Promoviram planinarenje kod invalida i kod videćih jer je riječ o fantastičnoj aktivnosti koja omogućuje uživanje u svim sitnicama koje život čine ljepšim, uzbudljivijim i zanimljivijim", zaključio je Feručo.
