Stara, uvriježena teorija uvjerava nas kako je stvarnost uvijek mnogo nevjerojatnija i čudnija od bilo kakve mašte ili fikcije, a životna priča američkog folk-rock pjevača SixtaRodrigueza, ovjekovječena u briljantnom, Oscarom nagrađenom dokumentarcu „U potrazi za Sugar Manom“, dokazuje da je ponekad zaista tako.
Sixto Rodriguez bio je talentirani, ali i izuzetno neuspješni kantautor čiji su albumi „Cold Fact“ i „Coming From Reality“ u Americi prodani u dvoznamenkastom broju primjeraka. Suočen sa surovom stvarnošću, odrekao se svojih snova i naredna tri desetljeća živio na rubu siromaštva, radeći natježe fizičke poslove. Istovremeno, bez da je o tome imao pojma, u Južnoj Africi imao je status božanstva, a njegove su ploče bile prodavanije od Beatlesa, Elvisa i Stonesa zajedno. U vrijeme stravičnog, na rasizmu baziranog režima apartheida, njegove su pjesme mladim Južnoafrikancima predstavljale ultimativni izraz bunta i glazbenu pratnju njihovim prosvjednim skupovima, čemu su tadašnje vlasti odlučile doskočiti objavivši niz lažnih informacija o samoubojstvu koje je Rodriguez počinio na pozornici.
Film prati dvojicu njegovih obožavatelja koji odluče konačno doznati istinu o svom najvećem idolu te doživljavaju najveći šok svoga života kada shvate kako uopće nije mrtav, već u bijednoj četvrti Detroita pokušava zaraditi neki dolar. Nakon što ga pronađu, Sixto kreće na turneju po Južnoj Africi te, po prvi puta u životu, do posljednjeg mjesta puni dvorane kapaciteta od nekoliko desetaka tisuća ljudi.
Ovaj prekrasan dokumentarac, koji se nedavno našao i u hrvatskoj distribuciji, postavlja neviđeno mnogo pitanja i preispituje doslovno sve segmente glazbene industrije i bavljenja glazbom općenito. U jednom od najljepših trenutaka „Potrage za Sugar Manom“, Rodriguez pokazuje kako nimalo ne žali zbog svog novca za koji su ga prevarili (od nekoliko milijuna primjeraka prodanih u Južnoj Africi nije vidio ni centa), što potvrđuje i po završetku turneje kada kompletnu zaradu odluči podijeliti prijateljima i obitelji. I danas, kada je sa zakašnjenjem od 30 godina konačno zauzeo pozicije koje zaslužuje još od početka sedamdesetih, i dalje živi u svojoj trošnoj kućici u Detroitu, dokazujući kako zaista postoje oni koji se glazbom bave radi nje same, a ne zbog slave, novca ili bio čega drugog.
Paralelno s filmom, preslušao sam i jedina dva albuma koja je objavio. Što je najtužnije, u pitanju su zaista fantastične ploče koje spadaju među bolja izdanja sedamdesetih, jedne od glazbeno najbogatijih dekada uopće. Šteta što je to shvatila samo Južna Afrika.