Za Ivana Jabuku se pak (do)znalo da je spreman povjerovati bilo kome bilo što. I da je na bolovanju – zbog stresa uzrokovanog micanjem iz Dnevnika – proveo više nego što bi si itko u svijetu privatnog poduzetništva mogao priuštiti, ma i u snu.
No, postoje i druge noćne more novinara, od kojih su neke daleko gore.
Ne pričamo o situacijama kad možete ispasti i običan diletant, primjerice kao Jelena Lovrić pozivanjem na ostavku Berislava Rončevića mjesecima nakon što je čovjek prestao biti ministar. Ili o objavi naslova "Ribe nisu plivajuće životinje", koji je svojevremeno objavljen u Vjesniku, iako omaškom.
Slučaj Meinungsmachera Butkovića
Ako ste previše samouvjereni i nefokusirani na posao, nego na tko zna što, i ako vas ama baš nitko ne propituje, može vam se dogoditi veličanstveni performans Viktora Zahtile. Taj je mladić pokazao da bilo tko tko iole prati medije može imitirati Sanaderove floskule i podvaliti ih kao intervju jednom Meinungsmacheru poput Davora Butkovića, inače vrlo vjerojatno najbolje plaćenom novinaru u čitavoj Hrvatskoj!
Šteta je, stvarno, što Darko Mihajlović nije napravio što je napravio radi performansa, da bi dokazao da je novinarstvo zaista odgovoran posao, kad imate imalo srama i straha, ako ne pred mišlju da ćete ispasti budala, onda da će vas tužiti i uzeti vam pare. I on to sad, navodno, i namjerava učiniti – svima koji su prenijeli njegovu izjavu da je završio samo osnovnu školu i ubrzani tečaj knjigovodstva... Kakva sapunica. Opet mu se vjerovalo na riječ. I opet greška.
Novinarstvo, koliko god ogavno ponekad bilo, javni je interes, koji se prilično 'pošemerio' uplivom novca u privatnim medijima. Zato je žalosno vidjeti da Darko Mihajlović dokazuje, između ostalog, da nije puno bolje ni u javnim medijima poput HRT-a.
Ljigavi dio (preskočite po želji)
E, sad. Napisat ću nešto što stvarno nije uobičajeno u ovoj redakciji, niti ima veze s uredništvom, koje je objesilo facu kad sam priopćila da ću to napraviti. To je stvarno, stvarno ljigavo, te postoji mogućnost da nam se to sutra obije o glavu, nekakvim nes(p)retnim spletom okolnosti. Radi se o objašnjenju zašto se nama nije dogodilo to što se dogodilo HRT-u.
Danas.hr i net.hr, bez obzira na veličinu redakcije i količinu posla, provjeravanje ne obavlja reda radi, nego stvarno. I to iz krajnje sebičnih razloga, koje čak ni sami nismo izmislili – zbog bruke koja ti se može dogoditi, a da ne spominjemo tužbe.
Žrtvuje se brzina, dakle, najjače oružje interneta, zato da bi se osiguralo od tužbi. Tužbe koštaju i bole više nego gubitak klikova. Događaju se, naravno, gluposti, objavljuju se i tekstovi koji služe klikanju, jer ako ne želite prodavati vlastito dupe, nekad je nužno prodavati tuđe, u obliku zanosnih fotografija. Ali zaista se trudimo. Neki će sad prestati čitati i početi nam tražiti zamjerke – i naći će ih. Nije problem, nađite ih i javite. Unaprijed se ispričavamo.
No, postoji i mala mogućnost da se tako trudimo zbog činjenice da dobar dio redakcije poznaje stvarnu noćnu moru novinarstva – Sinana Gudževića.
Nekadašnji pastir iz Sandžaka
Da, da, ON je najgore što vam se može dogoditi kao novinaru. Prvo par riječi o gospodinu, koji je vrlo vjerojatno i sasvim slučajno napisao najrelevantniji priručnik za novinare na ovim prostorima. On je Sandžaklija koji je čuvao ovce i prevodio Ovidija s latinskog, obožavatelj je FK Partizana i Hiljadu i jedne noći, govornik u epskom stilu, strpljiv, minuciozan i nevjerojatno obrazovan. Osim prevođenja s mrtvih i živih jezika, piše i pjesme i prozne tekstove.
Prilično tanak, ali krajnje neophodan Priručnik za prvu godinu studenata novinarstva počeo je nastajati 2002. godine, ubrzo nakon smrti njegovog prijatelja, pjesnika Izeta Sarajlića. Gudžević je otvorio sarajevske Dane i pročitao nepotpisano blaćenje Sarajlića, koji je, između ostalog, prikazan i kao staljinist. Naš se junak ovdje bacio u istraživanje i na svoje iznenađenje otkrio da je autor teksta o Sarajliću Mile Stojić. I tu kreće dublja istraga – ne toliko lika, koliko djela Mile Stojića. Ta su njegova djela, kako će se pokazati na Stojićevu nesreću, javno objavljena budući da je novinar.
I Gudžević tu kreće s "vezenjem" ovog udžbenika za novinare – Mile Stojić, Meinungsmacher – pišući strpljivo, duboko, pitko, čitko i razorno poput atomske bombe. Na 71 tisuću znakova rasturio je Stojića, pronašao mu svaku grešku u tih samo nekoliko tekstova koje je izdvojio za svoju analizu i osramotio ga za sva vremena. Ubio ga kako to može napraviti samo pero, a ne mač.
Novinarstvo ubija
Novinarstvo je odgovoran posao i glupo je ponašati se prema njemu kao da nije. Novinarstvo, na kraju krajeva, može ubiti stotine tisuća ljudi – to smo saznali od ST-a, srpske Politike i niza drugih huškača na ovim prostorima, ali i od Judith Miller iz New York Timesa, koja je objavila da u Iraku postoji nuklearno oružje. A NYT-u se, naravno, vjeruje, pa je počeo rat.
Zato bi bilo u redu da svaki novinar, osim što mora zapamtiti da je pretjerana samouvjerenost, zaista, glupa, mora i na sajtu Sarajevskih sveski pročitati Gudževićev tekst o Stojiću.
