Želja i zalaganje im se ne mogu osporiti, toliko su dali. Nažalost, protiv Francuske želja i trud nisu dovoljni. Vjerujte da našim rukometašima nema većeg motiva nego pobijediti Francuze u važnim utakmicama na velikim natjecanjima, posebice u domaćinskoj atmosferi. Nažalost, ponekad se želja i volja okrenu protiv vas jer ste toliko fokusirani na cilj, teško dostižan cilj, pa vam je zbog pritiska teško izvršavati i najosnovnije zadatke.
Alilović je nakon poraza otvoreno priznao kako su reprezentaciju 'pojeli' pritisak, ambicije, povijest s Francuskom...
Tako je sinoć bilo našim rukometašima. Hrvatska je u najvažnijoj utakmici turnira napravila najveći broj tehničkih pogrešaka. Samo u prvom poluvremenu četiri su puta francuski rukometaši ubacivali loptu u naš gol kao da dodaju loptu suigraču. U napadu su lopte ispadale iz ruku, dodavanja su bila neprecizna, a naša vrata – prazna! A kad se tako nešto dogodi četiri puta u 30 minuta, onda je to stvarno previše, možda čak zahtijeva i promjenu taktike, igru s vratarom? Mijenjali nismo ništa, nastavili smo s istom igrom, a ista situacija još se dva puta ponovila u drugom poluvremenu.
Ponekad se stvarno vrijedi zapitati što se dogodilo s klasičnim rukometom u kojem se lopta što je brže moguće prenosi od krila do krila uz obavezno tzv. 'zabadanje' svakog igrača. Pa kad smo već toliko forsirali igru 7 na 6, vrijedilo je koji put brzo zaokružiti loptom oko francuske zone pa bi se ta obrana rastegnula i možda otvorila prostor za nekog od dva kružna napadača na liniji s kojima smo igrali i koji, osim što su se nevjerojatno trošili hrvajući se s Karabatićem, Sorhaindoom i društvom na šest metara, i nisu imali neku ulogu.
Hrvatska igra sinoć se svela na bezbrojna križanja između naša tri vanjska igrača i zabijanje istih u nagužvanu sredinu, dok je krilima ostala isključivo zadaća istrčavanja kontri ili, u slučaju Čupića, izvođenja sedmeraca. I nije tako bilo samo sinoć, bilo je u svim utakmicama, no Francuzi ne praštaju greške i Francuzi ne gube lopte u napadu ostavljajući prostor za kontru.
FOTO: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Možda se taktika trebala mijenjati, možda se Stevanović, nakon lošeg otvaranja, ipak mogao još malo vratiti na gol kad već ni Alilović nije briljirao, možda je posljednja minuta predaha mogla biti pozvana kod napada Hrvatske na -2 tri minute prije kraja, a ne nakon pogotka Francuske za plus 3 minutu i pol prije isteka utakmice. Varijacija je bezbroj, no generala nakon bitke lako je glumiti, pa ću to ostaviti po strani.
Moram priznati kako sam se nakon velike pobjede nad Norveškom i fanatične atmosfere koja je obilježila tu utakmicu i sam na tren ponadao kako ovog puta možemo iznenaditi velike Francuze. No, daleko smo mi od Francuza. Francuzi su predani, pedantni i konzistentni. Nevjerojatan potencijal koji imaju u mlađim generacijama sustavno bruse i zatim ga kroz domaće prvoligaše pretvaraju u reprezentativni materijal.
Zaboravimo na trenutak na superbogati PSG, u Francuskoj je trenutno vodeći ionako Montpellier, a klubovi poput Nimesa, Dunkerquea, Chamberyja i mnogih drugih jamče kompetitivnost i barem djelomičnu neizvjesnost tijekom cijele sezone. Svaki od tih klubova svako toliko izbaci igrača starosti od oko 20 godina, koji je prošao sve selekcije mlade reprezentacije, a zatim se on postepeno uvodi u A selekciju, koja funkcionira po uhodanoj mašineriji - postupno davanje minuta mlađim igračima, pružanje sve veće odgovornosti i kad za to dođe čas - davanje potpune slobode kako bi ti igrači postali osovine momčadi. Tu školu prošao je Valentin Porte, prošao ju je N'Guessan, prošao ju je ubojiti Dika Mem.
Za razliku od nas, kod Francuza nema čas si otpisan, čas te eto, zovemo nazad u reprezentaciju jer boljeg rješenja nemamo. Francuzi ne daju otkaz izborniku i kompletnom stručnom stožeru nakon što ekipa propusti ući u finale Svjetskog prvenstva zbog jednog promašenog sedmerca. Naravno, razlozi zbog kojih su Željko Babić, Ivano Balić i društvo morali napustiti reprezentativnu klupu mnogo su dublji, no to je tema za ozbiljniju raspravu za koju se u ovom trenutku ne osjećam kompetentno.
Željko Babić
FOTO: Robert Anic/PIXSELL
Dijametralno suprotno od opisane situacije, kod nas je stanje takvo da je Zagreb jedini klub koji predstavlja izlog domaćih igrača s potencijalom, tako da čim netko zasja, brže bolje ga se prodaje u inozemstvo. Taj igrač još nije u potpunosti sazreo – možda ima ubojit šut i proigravanje, ali nije obrambeno obučen, možda je pak sjajan u jednom sistemu obrane, no u promijenjenom okruženju s drukčijim sistemom obrane je potpuno izgubljen.
Pogledajte samo što se Stepančiću, jednom od igrača s najvećim potencijalom u reprezentaciji, sada događa u Parizu jer Parižani eto, rade puno temeljitije i kompletnije od Zagreba, da ne spominjemo da svakog vikenda igraju jake utakmice, onakve kakve Zagreb odigra maksimalno dva puta mjesečno kad ih zapadne jače kolo u SEHA ligi ili Ligi prvaka.
Nemamo razloga previše žalovati nad sinoćnjim porazom, jer ako za nečim imamo žaliti, to je onda poraz od Švedske u prvom krugu. Dovraga, pa Francuzi su jučer gotovo cijelo drugo poluvrijeme igrali bez najboljih igrača. Nikola Karabatić oko 40. minute sjeo je na klupu, obukao trenirku, i Dinart ga do kraja susreta nije dizao. Isto je bilo i s Guigouom i Sorhaindoom.
Francuska je završnicu utakmice odigrala s Claireom na srednjem, Dipandom na desnom vanjskom, Caucheteuxom na lijevom krilu i Tournatom na crti – i to je bio jedini razlog zašto je Hrvatska koliko toliko u toj završnici uhvatila korak s 'Tricolorima' i eto, barem pružila navijačima u Areni neizvjesnost. Ne zaboravimo da je i prije utakmice s Hrvatskom Francuska bila sigurna za polufinale. Možda je to razlog zbog kojeg su bili opušteniji i igrali bolje, no ipak me strah i pomisliti što bi se dogodilo da je Francuzima trebala pobjeda.
Maknimo sa strane nagli odlazak pola članova zlatne generacije – Omeyera, Narcissea i J. Fernandeza, a ranije i braće Gille, Dinart je na prvenstvo, ne zaboravimo i tu činjenicu, zbog ozljeda stigao redom bez Accambraya, Fabregasa, Nyokasa i Honrubie, a u prvoj fazi ozlijedio mu se i jedini lijevi vanjski – zvijezda Barcelone Timothey N'Guessan. Ni trenutka nije kukao Dinart, niti se žalio domaćim ni stranim medijima. Prilagodio je taktiku, nakon ozljede N'Guessana preselio je Karabatića na lijevog vanjskog, a na srednjeg stavio Kentina Mahea – igrača kojem je prirodna pozicija ona na lijevom krilu. Koliko ih je ta rošada oslabila? Možda je najbolje pitati naše reprezentativce, iako sumnjam da im je u ovom trenutku do takvih pitanja.
Tako je završila jedna era impresivnih predstava hrvatske rukometne reprezentacije na Europskim prvenstvima. Dugačka, 14-godišnja era. Ukoliko još niste svjesni ili pak niste pročačkali po informacijama, Hrvatska je na posljednjih sedam europskih prvenstava igrala polufinale – počevši s onim u Sloveniji 2004.!
I nekako je simboličan taj krah (ako se neulazak u polufinale može nazvati krahom) hrvatskog rukometa na europskim smotrama – i to pred vlastitim navijačima. Reprezentacija je 'iznevjerila' navijače ondje gdje bi trebala biti najuvjerljivija, baš kao i što su oni odgovorni koji bi trebali brinuti i paziti na nju, iznevjerili reprezentaciju i doživjeli svoj krah.
Vratimo se nakratko unazad 15. godina i čudesnom podvigu Line Červara i njegovih izabranika koji su u Portugalu, samo godinu dana nakon što je Hrvatska na Euru u Švedskoj završila na posljednjem, 16. mjestu, osvojila naslov svjetskog prvaka. Ivano Balić, Nikša Kaleb i Mario Kelentrić igrali su u Metkoviću, a Blaženko Lacković, Renato Sulić, Igor Vori, Goran Šprem i Valter Matošević u Zagrebu. Momčad je bila pojačana i pokojim igračem iz inozemnih klubova poput Veszprema ili pak nekog bundesligaša – no primjetite da su sve okosnice momčadi igrale u domaćim klubovima.
Balić, Metličić
FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL
Istina, najvećima od domaćih, no tko je tad pratio rukomet, zna da se za naslov prvaka mukotrpno borilo do same završnice prvenstva – jer Zagrebu i Metkoviću su i jedan Karlovac, Zamet, Nexe, Moslavina pa čak i Sisak predstavljali takmace protiv kojih se valjalo pošteno oznojiti kako bi se pobijedila utakmica. Što se dogodilo s tim klubovima danas, zašto je hrvatski rukomet podređen volji pojedinaca, a hrvatska liga je postala natjecanje koje nikog ne zanima jer se i prije početka prvenstva zna konačni ishod?
S obzirom na to kako radimo u domaćoj ligi i kako se unutar granica Lijepe naše odnosimo prema najvećem sportskom brendu u Hrvata – osobno bih rekao da već više od desetljeća na velikim rukometnim natjecanjima ostvarujemo i veće uspjehe no što nam je realan doseg, ne umanjujući time nikako zasluge samih reprezentativaca, onih koji su te uspjehe i ostvarili.
Ma i da smo sinoć bili u najboljem mogućem izdanju, velika je vjerojatnost da bismo opet upisali poraz - Francuzi su jednostavno klasa za sebe. Nije ovo kritika reprezentaciji, već samo iznošenje činjenica kako bi nevjerojatni uspjesi uz malo više školskog načina rada odgovornih oko hrvatskog rukometa i reprezentacije mogli postati još nevjerojatniji.
Da, bojim se da bi ovaj krah mogao značiti kraj ere veličanstvenih uspjeha hrvatskog rukometa na međunarodnim natjecanjima koji su veći mogli biti jedino u slučaju da nije bilo tih Francuza. Dakako da su Stepančić, Cindrić, Štrlek i mnogi nenabrojani svjetske klase, no sustavni rad ne postoji. Tko će zamijeniti Horvata i Čupića kojima se vrijeme u reprezentaciji neminovno bliži kraju, imamo li vratara za kojeg možemo reći da na svakoj utakmici možemo računati na njegovih 8,9 obrana? Što sada s izborničkom pozicijom ako ode Lino, hoće li se imena poput Noke Serdarušića i Irfana Smajlagića uopće uzeti u obzir ili su oni nedovoljno podobni?
Lino Červar s igračima Marićem i Mamićem obratio se medijima
FOTO: Igor Kralj/Pixsell
Sve su to pitanja na koja nemamo odgovor, a Francuzima je situacija u kojoj nemaju odgovor na takva pitanja nezamisliva. I dok ne odgovorimo na ta pitanja, rukomet će, sudeći po nevjerojatno bezbolnoj smjeni generacija koju su izveli, još barem neko vrijeme ostati sport koji svi igraju, a na kraju uvijek pobjeđuju – Francuzi.
