Koncert koji su DamirUrban i njegova Četvorka u subotu održali u do posljednjeg mjesta ispunjenoj maloj dvorani Doma sportova bio je poseban na nekoliko razina. Kao prvo, u pitanju je bio savršeni presjek njegove karijere i jasan pokazatelj koliko se razvijao kroz godine i koliko je daleko otišao od grungeom i Ekatarinom Velikom obojenih početaka s Lauferom.
Nadalje, sama veličina i medijsko nabrijavanje nastupa u publiku su "vratili" i one koji su dovoljno stari da se sjećaju legendarnih Lauferovih koncerata iz prve polovice devedesetih, a i stvarno je utješno znati da u ovom poseljačenom i žutilom inficiranom vremenu još postoji velik broj ljudi kojima glazba ipak znači nešto više od soundtracka za razbijanje čaša.

Tijekom gotovo tri sata svirke izveli su doslovno sve što su
trebali i što se od njih očekivalo – na "Moja voda" i "Svijet za
nas" Urbanu se pridružio Vlado Simčić-Vava, vjerni gitarski
'pistolero' iz davnih dana, kao i čitava dvorana na pratećim
vokalima, "Dva metra", "Balada o vojniku" i "Priđi mi bliže"
uspješno su položile test i dokazale svoj hitoidni potencijal, a
"Odlučio sam da te volim", "Mala truba" i "Black Tattoo" još
jednom su potvrđene kao istinski klasici hrvatskog rocka.

Mozzartine su svojim gostovanjem inače osrednju "Glas jeka" učinile jednim od dojmljivijih trenutaka večeri, Gibonni se nakratko pojavio u ulozi čovjeka iz sjene i pridruženog basista, a najzagriženiji fanovi došli su na svoje hipnotičkim izvedbama kompleksnijih i, uvjetno rečeno, manje poznatih pjesama poput "Samo", "Ako se napijem do smrti" i "Ruke".
Istini za volju, atmosfera je na trenutke bila pomalo mlaka, ponajprije zbog činjenice da se u publici našlo i dosta 'slučajnih prolaznika', odnosno onih koji su došli jer je u subotu Dom sportova svakako bio 'the place to be', premda ju je u većini slučajeva podizao sam Urban silaženjem u prve redove i pretvaranjem čitave priče u nešto nalik klupskom koncertu.
Sve u svemu, radilo se o nastupu koji nije bio samo jedan od vrhunaca karijere jedinstvenog, pravovjernog i izvanserijski talentiranog glazbenika, već i dragocjena iznimka, tračak nade da ćemo se jednom ponovno vratiti u dane kada su rock bendovi u Domu sportova nastupali na redovnoj bazi, a klubove poput Kulušića rasprodavali i desetak večeri zaredom.