Od američkih predsjedničkih izbora 2016. pa sve do nedavnog susreta Putina sa sjevernokorejski vođom Kim Jong-unom, provlači se dubioza kako ruski predsjednik Vladimir Putin uskoči u pomoć Donaldu Trumpu, kad god zatreba. To je najveća farsa za koju ja znam od kada sam u diplomatskom svijetu, odnosno više od četiri desetljeća.
Iskrivljena slika o realnosti odnosa Rusije i SAD-a je rezultat mnogih okolnosti koje su nastale puno prije američkih predsjedničkih izbora 2016. godine. No, idemo redom.
Putinova Rusija je na samom početku njegove vladavine ponudila SAD-u i njihovim NATO saveznicima "zajedničku sigurnosnu strukturu" u okviru Organizacije za sigurnost i suradnju. To je glatko odbijeno. Umjesto toga uslijedilo je proširenje NATO-a u Istočnu i Jugoistočnu Europu. Na područje koje je pripadalo, u vrijeme Hladnog rata, Varšavskom paktu, vojnom savezu pod kontrolom Sovjetskog Saveza ili bolje reći Rusije u tom izdanju.
VEZANE VIJESTI
Obama sveo Rusiju na regionalnu silu
Taj veliki preokret u odnosima snaga bio je pravi poziv na uzbunu u redovima vojno-političkog establišmenta Rusije. Putin je otjelotvorenje odnosno njegov čisti sublimat.
Potom su uslijedili novi "provokativni" potezi SAD-a koji su, po shvaćanjima ruske strane, bili ne samo ugrožavanje njene sigurnosti već i njeno snažno potiskivanje s međunarodne scene. Zemlje koja je zajedno sa SAD-om držala svijet pod kontrolom gotovo pola stoljeća.
Nuklearna moć je objema tzv. supersilama omogućavala da kontroliraju i diktiraju sva svjetska zbivanja nakon Drugog svjetskog rata.
Sada odjednom američki predsjednik Obama svodi Rusiju na "regionalnu silu".
Pri tom se predviđa instaliranje raketnih projektila srednjeg dometa na teritoriju zemalja koje su do jučer bili u geopolitičkoj orbiti Sovjetskog Saveza odnosno Rusije. Iako se tvrdi da su one namijenjene Iranu, to ruska strana ne "kupuje".
U tom istom nizu "teorije pogrešnih signala" je bila prijetnja Ukrajine da će otkazati gostoprimstvo ruskoj crnomorskoj floti. Te najava Turske da će paralelno s Bosporom izgraditi novi kanal poput Panamskog čime bi Bospor bio zatvoren za ratne brodove.
A rat u Siriji koji je započet s ciljem skidanja režima predsjednika Asada s vlasti je kao posljedicu trebao imati ukidanje posljednje ruske vojne baze u Sredozemlju.
Putinov odgovor
Sve skupa to je zaista moglo, da se ostvarilo kako je zamišljeno, svesti Rusiju na drugorazrednu "regionalnu silu". Rusija pod Putinom nije to pasivno promatrala. Dapače, reagirala je suglasno Putinovoj tezi da je raspad Sovjetskog Saveza "bio najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća".
Putin i vojno-politički vrh Rusije su izvlačeći pouke iz svega toga, a prije svega nove geopolitičke konstelacije, odgovarali na svoj način.
Najprije su se brutalno obračunali s čečenskim odmetnicima. Pa su zatim "disciplinirali" Gruziju i Ukrajinu, koje su najavljivale svoje namjere da se pridruže NATO. Te su aktivno sudjelovali u ratu u Siriji na strani predsjednika Asada i time sačuvali ne samo svoje vojno prisustvo u Mediteranu već i status sile bez koje se ne mogu rješavati konflikti za koje ona smatra "da ugrožavaju njene nacionalne interese".
Ovaj citat sam izvukao iz Putinova govora ruskim vojnicima u Siriji, kada ih je pohvalio za "odlično obavljanje patriotskih dužnosti".
"Dužnost ruskih oružanih snaga je obrana suvereniteta, teritorijalnog integriteta te nacionalnih interesa zemlje"
Za svakog analitičara bi to obraćanje Putina trebalo biti putokaz na kojim osnovama se temelji ruska vojna doktrina te vanjsko politička strategija.
Putin je to definirao koncizno i jasno: "Dužnost ruskih oružanih snaga je obrana suvereniteta, teritorijalnog integriteta te nacionalnih interesa zemlje".
Prva i druga komponenta su po definiciji dužnost oružanih snaga svake zemlje. A treća komponenta je očito izraz shvaćanja da nema partnerstva sa Zapadom pogotovu SAD već rivalstvo koje se odvija po svim mogućim linijama kada su u pitanju "interesne sfere".
A dokle dosežu i što sve obuhvaćaju te interesne sfere odlučuju po svom nahođenju velike sile i moćnici ovog svijeta.
U takvom svjetskom poretku Rusija očito želi biti i jeste jedan od glavnih čimbenika.
U kolumni pod nazivom "Vodka i Embargo" iznio sam tvrdnju da SAD ne mogu razriješiti pitanje denuklearizacije Korejskog poluotoka, osobito ponašanje Sjeverne Koreje bez učešća Rusije i Kine.
Nije se moralo dugo čekati na dokaze ispravnosti te moje teze.
Prvi potez koji je Kim Jong-un povukao nakon neuspješnog susreta s Trumpom u Hanoju je susret s Putinom u Vladivostoku. Prema Kremlju najbolji put za rješavanje spornih pitanja na Korejskom poluotoku je obnavljanje pregovora u formatu u kojem sudjeluju obije Koreje, Rusija, Kina, Japan i SAD.
Putin pomaže Trumpu?
Eto kako Putin "pomaže" Trumpu.
Uostalom, ne smije se smetnuti s uma, njihov susret u Helsinkiju u srpnju 2018. Tom prilikom su razgovarali nasamo, što je vrlo neuobičajeno za prvi kontakt dva državnika koji imaju nebrojene točke na agendi za raspravljanje bez ikakvih prethodnih priprema!!!
Završetak tog susreta je bio isto toliko neuobičajen, jer je nogometnim rječnikom rečeno završio rezultatom 0:0. Što uzgred budi rečeno, nije pomoglo ni jednom ni drugom.
A svijetu ponajmanje. Iako su odveć susreti američkih i ruskih lidera očekivani s puno nade i željom da narodima diljem svijeta donesu više mira i stabilnosti nego dotada. Da ne spominjemo činjenicu da nijedan prijepor između SAD i Rusije, kojih ima na pretek, nije ni izbliza riješen.
Enigma vezana za istraživanja specijalnog odvjetnika Roberta Muellera ostaje i nakon što je podnio svoje dugo očekivano izvješće.
Nismo čuli ni pročitali opipljive dokaze o Putinovoj "pomoći" Trumpu
Nismo čuli ni pročitali opipljive dokaze o Putinovoj "pomoći" Trumpu u osvajanju predsjedničke funkcije 2016. Osim indicija da je bilo nekakvih kontakta i hakiranja nečijih kompjutera, što istini za volju danas rade sve tajne službe ovog svijeta.
Ovo nije pledoaje da su Kremlj i Putin nevini u svemu tome, već ukazivanje da to nisu presudne okolnosti u oblikovanju američko ruskih odnosa te njihove međunarodne pozicije. Takva uprošćavanja stanja stvari mogu štoviše biti opasna i kontraproduktivna.
Ajmo napraviti rezime svih spornih pitanja između SAD i Rusije koja obilježavaju današnju međunarodnu scenu. Od Gruzije i Ukrajine, preko Sirije i Koreje, do ugovora o antibalističkim projektilima.
U svim tim slučajevima je Rusija nezaobilazna instanca.
Da ne spominjemo činjenicu da u Ujedinjenim Narodima obje zemlje imaju pravo veta.
U odgovoru na provokativno pitanje koje se krije u samom naslovi ove kolumne da li Putin "pomaže" Trumpu se može konstatirati sljedeće:
SAD i Rusija stoje pred izborom da idu putem partnerstva, kao što su svojevremeno krenule uvođenjem "Partnerstva za mir" u okviru suradnje NATO-RUSIJA. U tom slučaju bi Putin zaista mogao pomagati Trumpu i obrnuto.
To bi uostalom bilo korisno i za sve one međunarodne aktere, tj. zemlje koje se ne uvijek svojom voljom nađu u žrvnju njihovog rivalstva.
Ako se stvari budu kretale kako smo opisali u kolumni onda će rivalstvo te borba za premoć u interesnim sferama od Venezuele do Ukrajine, od Sirije do Koreje diktirati agendu u cjelini, uključujući tu "međusobnu po moć".
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
