Uoči obljetnice teškog ratnog razaranja Vukovara aktualizira se i tema transgeneracijske traume, procesa u kojem se vlastita nerazriješena, ratna trauma direktno ili indirektno prenosi na potomke izazivajući im anksioznost, depresiju i noćne more, iako je nisu izvorno doživjeli.
"Prijenos nerazriješene traume osim na drugu, može prijeći i na treću generaciju", kaže predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC Zagreb Darko Marčinko, autor knjige Transgeneracijska trauma.
Objašnjava da je osoba koja nije proradila traumu velikim dijelom fokusirana na sadržaje prošlosti.
"Tu se radi o tzv. zamrznutom doživljaju vremena, osoba ostaje fiksirana na teške trenutke vlastite osobne ili obiteljske traume, koja je i dalje bolna i praćena osjećajem nelagode, srama ili razočaranja. Troši veliku količinu psihičke i životne energije na probleme iz prošlosti", kaže.
Kod osobe na koju je "trauma prešla" mogu biti zahvaćeni ličnost, spoznajno funkcioniranje, emocije kao i međuljudski odnosi.
"Problemi na razini ličnosti mogu biti problem identiteta u smislu da se osoba pita - 'tko sam ja iznutra', zatim pretjerano poistovjećivanje s bliskom osobom koja je bila žrtva traume", objašnjava Marčinko.
Dodaje da se može očitovati i kao potreba za pretjeranim postignućima kako bi se kompenzirali gubici, uz očekivanje da se bude dostojna zamjena žrtvi traume. Objasnio je da spoznajne promjene uključuju sklonost negativnim predviđanjima i strah od nove traume.
"Promjene na emocionalnoj razini očituju se kroz anksioznost koja može biti sveprožimajuća, noćne more kao i periode oscilacija raspoloženja. Povećana je i osjetljivost, rizik nastanka depresije i raznih stresom uzrokovanih poremećaja", kaže Marčinko.
Prijenos iskustva ratne traume kroz tri generacije
Opisao je i primjer triju generacija muškaraca čiji su životi vezani uz transgeneracijsku traumu. Muškarac prve generacije nazvat ću ga 'A' koji je u svojim 40-im doživio ratnu traumu i bio žrtva zlostavljanja, svom sinu zvat ću ga, 'B' koji je bio mali kad se trauma dogodila nije govorio o proživljenom.
Drugi članovi obitelji također su šutjeli o traumi jer su smatrali da tako štite B-a.
Međutim, B je često u djetinjstvu sanjao strahote rata i tek u četrdesetim godinama saznao da je njegov otac bio zarobljen i mučen u planinama.
Kada je krenuo na psihoterapiju povezao je da njegov strah od visine simbolički reflektira patnju koju je proživio njegovo otac.
B je odrastao u kvalitetnog čovjeka s ispunjenim životom, ali stalno ga je pratila anksioznost i nesigurnost te je imao osjećaj da je dužan drugim ljudima.
B-ov sin C osjećao je težinu koju nose djed i otac, a iz razgovora s ocem znao je za djedovu traumu. Kroz psihoterapiju osvijestio je da je njegov otac rastao u napetoj atmosferi koja je utjecala na formiranje njegove ličnosti, a poslije i strahove te nesigurnost, koji su pak utjecali na njegovo odrastanje.
C je od oca dobio poruku da ljude ne treba dijeliti prema podrijetlu, nego da treba tražiti dobro u ljudima.
Uz podršku obitelji i vlastitu psihoterapiju C je uspio prekinuti transgeneracijski lanac u kojem teške emocije imaju primat te sačuvati energiju za svoj obiteljski, društveni i poslovni život.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Herman Vukušić i Markić nisu trebali biti na raspravi, kleče po trgovima, bave se PTSP-om branitelja'
